Od života u Krstinji za narod nema kruva

Krstinja, selo na sjeverozapadnim obroncima Petrove gore, nedaleko Vojnića, poznato je općinsko središte koje se, iz dana u dan, sve više razvija. Trećina stanovnika, njih više od stotinu, zaposleno je u tvornici trikotaže Beti Metlika, ostali se bave poljoprivredom, pa u mjestu gotovo da i nema nezaposlenih. Osnovna škola koju pohađaju učenici i iz okolnih sela broji više od 300 đaka. Nekoliko trgovina, pošta, ambulanta i zubar svakodnevno su na usluzi mještanima koji su autobusnim linijama izvrsno povezani s Vojnićem, Karlovcem i Zagrebom - ovako bi vjerovatno započeo novinski tekst o Krstinji, da je pisan prije nešto više od dvadesetak godina. Današnji tekst mnogo je kraći i jednostavniji.

- Desetak, uglavnom vremešnih, stanovnika sela Krstinja doslovno preživljavaju od dana do dana, u selu nema trgovine, nema liječnika, nema pošte. Velika zgrada osnovne škole zjapi prazna. Pravo je umijeće stići do liječnika u Vojniću ili Karlovcu, posla ni od korova, pa je mladost razbacana po svijetu. Nekoliko mještana srednjih godina očajnički pokušavaju vratiti bar nešto od nekadašnjeg života, no njihovi pokušaji razbijaju se pred bedemima surove, hladne i bezosjećajne državne administracije, koju ne zanima nikakav razvoj već nestanak ovog živopisnog mjesta. Zamjenik općinskog načelnika u Vojniću Nikola Škrgić objašnjava da su uz Krstinju, i mnoga druga, nekada razvijena sela na Kordunu, pred potpunim nestankom.

Kad oni koji bi se upustili u nekakav posao, stave sve na papir, uoče da je sve prilično rizično i uplaše se - Nikola Škrgić

- Prije desetak godina bojali smo se da bi povratak raseljenih u ovaj kraj mogao prestati. Danas se toga više ne bojimo, jer je povratak prestao. Sada se plašimo odlaska ono malo mladih i ljudi srednjih godina, a odlazak je već započeo. Prema svemu sudeći, uskoro će nam glavna briga biti potpuno napuštena sela i zaseoci. Zaselak Štakori već je progutala šikara, a ni Krstinji ne piše se dobro. Tračak nade još postoji. Ovaj predivan kraj pogodan je za razvoj seoskog turizma, proizvodnju voća i povrća. Međutim, kad oni koji bi se možda i upustili u nekakav posao, stave sve na papir, uoče da je sve prilično rizično i plaše se pokrenuti bilo kakvu proizvodnju – objašnjava Škrgić.

- Ja sam Đuro Martinović Đoko, bivši ali nikad budući matičar u Krstinji – prva je rečenica koju nam je, pri upoznavanju, izrekao vitalni 56-godišnjak, koji je 17 godina bio zaposlen kao mjesni matičar u općini Krstinja. Godišnje je obavljao između 50 i 60 vjenčanja, što je značilo, svake subote - svatovi. Nekad ih je bilo i po dva para.

- Sjećam se posljednjeg. Bilo je to 22. svibnja 1995. godine. Poslije toga, do dana današnjeg, ništa. Poslije Oluje, sve se raspalo. Nestala općina Krstinja, nestali ljudi, nestalo i moje matičarsko mjesto, nestala vjenčanja, a ja sam ni na nebu ni na zemlji. Nitko me ništa nije pitao. Do mirovine još je desetak godina, nemam nikakva primanja i čekam, a da ni sam ne znam što - rezigniran je bivši, nikad budući, matičar Đoko.

Anka Martinović udala se u Krstinju još 1950. godine i od tada živi ovdje dijeleći sudbinu sela i ljudi. Otkako joj je 1981. godine umro suprug, živi sama, a posjećuju je sinovi Mirko i Milan koji sa svojim obiteljima žive u Zagrebu i Karlovcu. Gotovo 70 godina života u Krstinji sasvim je dovoljno baki Anki da bolje od bilo kojeg povjesničara pamti sve važnije događaje u selu, sve sreće i nesreće, sve ljubavi i sve mržnje, sva vjenčanja, porode i sahrane. Ako itko u dušu poznaje kraj, to je zasigurno ova starica.

Nas dvije babe dočekale smo hrvatske vojnike na kućnom pragu, spremne na sve. Nisu nam nanijeli nikakvo zlo. Pitali su da li smo gladne - Anka Martinović

- Sve je bilo dobro do posljednjeg rata. Ljudi i selo bili su u punom cvatu. Onda nesretni rat, pa još nesretnija Oluja i ode život. Tog nesretnog kolovoza 1995. godine moji sinovi i ja nismo nikuda bježali. Oni su bili zaposleni u Karlovcu i Zagrebu, a ja sam ostala ovdje, kuda ću? Selo se ispraznilo, ostavljena stoka je lutala po cesti i poljima, a ja sam čekala vojsku, a da ni sama nisam znala koju. U susjednoj kući ostala je još jedna nepokretna baka. Najprije, 6. kolovoza, u selo su stigli Muslimani protjerani iz Bosne, ali se nisu zadržavali. Sutradan, eto ti Hrvatske vojske. Nas dvije babe dočekale smo ih na kućnom pragu, uplašene, spremne na sve. Nisu nam nanijeli nikakvo zlo. Pitali su ima li koga još u selu, da li smo gladne i to je to. Sjećam se da su rekli: ‘Ako vam netko pravi štetu ili vas zlostavlja, javite nam odmah’. Ušli su u napuštenu školu, tu su dugo bili i smjenjivali se, skoro godinu dana. S njima je bio doktor, koji nas je redovno obilazio. Polako su se počeli vraćati susjedi koji su pobjegli, ali to je bivalo sve rjeđe. U posljednjih nekoliko godina nitko se nije vratio, već odlaze i oni koji su ovdje. Nema ovdje kruva - objašnjava baka Anka.

Sjeća se ona i Drugog svjetskog rata: imala je desetak godina kad su bježali od ustaša, koji su joj ubili oca. Gotovo svi punoljetni mještani Krstinje borili su se u partizanskim jedinicama u toku NOB-a, ali tu cijenu platili su ponajviše civili. Usred sela i danas gotovo neoštećen, stoji spomenik s uklesanim imenima 302 poginula borca ovog ustaničkog kraja i 759 žena, djece i staraca koje su ustaše poklali u znak odmazde.

Jedan od onih koji se još uvijek nada da će Krstinja opstati je Dragan Bjelivuk, predsjednik Općinskog vijeća u Vojniću.

- Živim u blizini Krstinje i nije mi lako gledati kako selo odumire i jednostavno nestaje. Najviše me pogodilo što je postojala namjera da se nekome budzašto proda zgrada nekadašnje škole. Na inicijativu bivših đaka iz svih krajeva svijeta, koje je ova vijest ujedinila i potaknula čak i na donacije, pokrenuo sam akciju za spas naše škole. Ubrzo se pojavio Centar za razvoj i inovacije koji će uskoro u Vojniću otvoriti svoj ured. Na nedavnoj sjednici Općinskog vijeća prihvaćeno je pismo namjere, prema kojemu zgrada škole treba biti svojevrsni centar za edukaciju, podršku obiteljskim gospodarstvima i izradu projekata prema Europskim fondovima. U toku je izrada investicijske studije i vjerujem da će naša škola opet oživjeti - nada se Bjelivuk koji iznosi barem tračak optimizma u ovu priču o Krstinji.