Kamena kuća umjesto stana

OBROVAC - Od 1968. godine pa sve do Oluje, Marko Milanko iz Muškovaca, sela smještenog sjeverno od Obrovca, radio je u obližnjem rudniku Boksita. Zahvaljujući 27-godišnjem rudarskom iskustvu, odmah nakon odlaska u izbjeglištvo, zaposlio se na eksploataciji podvodnog ugljena u Kominu, u Srbiji. Naviknut na težak rad, Marko se nije žalio, ali misli su stalno lutale u dalmatinski krš pod Velebitom, u kanjon Zrmanje i Obrovac, gdje su živjeli prije rata. Njegova vjerna pratilja, supruga Darinka, koju je davno doveo iz Golubića, isto tako nikako se nije mogla pomiriti sa životom u tuđini, pa su, već nakon nekoliko godina, započeli pripreme za povratak.

Pet godina nakon Oluje Marko je krenuo na put u Dalmaciju kako bi vidio što je sa stanom u Obrovcu i da sazna postoje li uvjeti za povratak. U prvo vrijeme uselio je u praznu kuću Markove rodbine u Muškovcima, jer je onaj u Obrovcu dodijeljen nekom drugom. Stara kamena kuća stajala je na istom mjestu, pod krovom, ali bez vrata i prozora. Sve što je vrijedilo pokradeno je, a korov i drač već su prilično uzeli maha. Prije nego što se vratio u Komin, otišao je u Obrovac, izvadio dokumente za sebe i suprugu, potrebne za povratak, i odmah podnio zahtjev za povrat stana. Važno je bilo ostvariti mirovinu, pa danas Marko za svoj ukupni minuli radni staž prima oko 2.300 kuna.

Radije ću živjeti u nekoj pećini, nego da me šutaju na sve strane, a još 1982. godine sam dobio stan u vlasništvo, koji sam pošteno i teško zaradio

- Ispričao sam Darinki kako je sve to izgledalo u Obrovcu i Muškovcima i zaključili smo da nema druge, već put podnoge, pa pod Velebit. Uvjeti su sazreli tek par godina kasnije, jer je trebalo još nešto odraditi i zaključiti posao u rudniku. Obreli smo se 2003. godine u voljenom kršu i kamenjaru, za koje smo onog kolovoza 1995. mislili da ih nikada više nećemo vidjeti. Nisam se bojao, niti za život, niti za preživljavanje. Nitko nas ne provocira niti uznemirava. Ostvarena mirovina dala mi je veliku sigurnost. Ipak, nije samo novac to što čovjeka čini zadovoljnim, ima tu stvari koje, bez obzira na novac, ‘škripe‘. Prva trgovina nam je udaljena šest kilometara, a prijevoza nema. Nekad me znaju odbaciti neki privatnici, ali odlazak i povratak u Obrovac naplate 50 kuna, pa je ta kupovina skupa, pogotovo ako ideš samo po kruh i mlijeko. Najgore je ići kod liječnika. Ako se nekako i dokopamo Obrovca, često treba otići i u Zadar, a to je tek teška misija. Prijevoznici naplate 200 kuna, da ni ne trepnu, a za nas je to veliki novac. Nemamo vodu, a imali smo je prije rata. Koristimo gusterne, dok vodovod za Zadar prolazi par metara kraj naše kuće. Telefon nemamo zato što treba platiti priključak, pa onda, pričali ili ne pričali, svakoga mjeseca trebamo izdvojiti 70 kuna. Najteže mi pada što je selo opustjelo. Nekada nas je ovdje živjelo više od 300 stanovnika, a danas ih je deset puta manje. A i ta čeljad što se vratila, sve redom jedno starije od drugoga. Kao da su došli umrijeti na svojim djedovinama. Brine me budućnost ovog lijepog podvelebitskog sela. Za najviše desetak godina ovdje neće biti ni žive duše, a kuće će progutati raslinje - zabrinut je Marko.

Sve ove nedaće koje redom i strpljivo nabraja Marko Milanko, ne mogu se mjeriti s njegovim najvećim problemom. Naime, kuća u kojoj danas žive Marko i Darinka nije njihova, već u zajedničkom vlasništvu nekoliko daljnih i bližih rođaka. Još 1982. godine Marko je od poduzeća u kojemu je radio dobio trosoban stan u Obrovcu, u kojemu je cijela obitelj - Marko, Darinka s četiri kćeri - živjela do Oluje. Odmah po povratku podnio je zahtjev za povrat stana koji je pošteno zaslužio. U početku su mu u Općini govorili da je sve u redu, da će mu stan biti vraćen, no kako vrijeme prolazi, uvijek trebaju nekakvi novi papiri, a činovnici samo sliježu ramenima, i tako je ostalo do dan danas. Nakon brojnih kucanja na vrata činovnika, Marku su ponudili stan u - Srbu. Odbio je, jer ima svoj stan Obrovcu, u svome gradu gdje je proveo život, i ne želi u Srb.

Prije mjesec dana Marko je dobio rješenje za sebe i suprugu, na mnogo manji stan u Obrovcu, do kojega se ima uspeti po stotinu stepenica. Kako je u međuvremenu obolio na bubrege, i prema svemu sudeći kandidat je za dijalizu, ni taj stan nikako ne može prihvati. On samo želi ono što je njegovo, ništa drugo. Darinku i Marka najviše boli što su stanove dobili neki koji ih niti ne zaslužuju.

- Radije ću živjeti u nekoj pećini, nego da me šutaju na sve strane, a još 1982. godine sam dobio stan u vlasništvo, koji sam pošteno i teško zaradio – kategoričan je Marko Milanko.

Supruga i on često se pitaju zašto su se zapravo vratili, jer da su ostali još nekoliko godina u Kovinu, sasvim sigurno bi dobili stan. Ovako žive u tuđoj kući, dok u njihovom stanu živi nepoznata obitelj, a oni samo pišu zahtjeve, molbe i žalbe. Čini se, sve uzalud. Osim toga, Marko i Darinka imaju četiri kćeri u Srbiji, sve rođene i školovane u Hrvatskoj. Jovanka je još prije rata otišla u Srbiju i udala se. Branka je prije Oluje radila u banci u Obrovcu, a poslije je otišla i danas radi u Srbiji, dok je Dušanka zaposlena na Batajnici. Marijana je diplomirala medicinu i na stažiranju je u beogradskom Kliničkom centru za kardiovaskularnu kirurgiju. I one čeznu za rodnim krajem, pa kada bi Marko uspio povratiti stan, neke od njih bi se možda vratile, jer ni tamo gdje su sada ne cvjetaju ruže kada je u pitanju smještaj. Nitko za to ne haje, niti je ikoga briga, a specijalist kardiolog itekako je potreban u Obrovcu ili u Zadru.

- Kad tad će se barem jedna kćerka vratiti, najvjerovatnije Branka koja nije udana, jer će netko netko morati njegovati mene i Darinku. Sve smo slabiji i nemoćniji. No, snagu nam je najviše oduzela borba za vlastiti stan koji smo, u panici i strahu, napustili. Čini mi se da je naš stan u Obrovcu sve dalje od nas – rezigniran je Branko Milanko.