Brige su nam svima iste

OKUČANI - Ovog prvog maja poklapa se obilježavanje stradanja srpskog stanovništva zapadne Slavonije u vojno-redarstvenoj akciji ‘Bljesak’ i slavljenje najveselijeg hrišćanskog praznika Uskrsa kao dana vječne nade i života. Koliko na prostoru ratom i krizom devastirane zapadne Slavonije danas ima života i nade? Bez mogućnosti zaposlenja, a često i bez socijalne pomoći, ekonomski i nacionalno obezvrijeđeni, zaboravljeni i nezaštićeni, s teškim uspomenama iz rata i poraća, pripadnici srpske zajednice teško se snalaze u slavonskoj besperspektivnosti. U vrijeme kada svi odlaze iz zemlje, njihovi problemi i samoća nisu više ničija briga. Godine 1991. Srbi su u okučanskom kraju činili čak 95 posto stanovništva. Dvadeset godina kasnije, samo ih je 22,7 posto, što je dovoljno da po Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina mogu ostvariti pravo na zamjenika načelnika iz svojih redova. Bar za sada, do sljedećeg popisa stanovništva, koji sigurno nije obećavajući, s obzirom na to da je većinom riječ o ljudima u sedmoj deceniji života.

- Zbog protoka vremena i svih proživljenih nedaća – rata, gubitka najmilijih, gubitka doma i svih prava, boravka po izbjegličkim bespućima – Srbi u zapadnoj Slavoniji su ravnodušni na sve probleme i krize. Znate, riječ ‘gubiti’ ovdje je jako dobro poznata - ističe zamjenik načelnika Okučana iz srpskih redova Siniša Martinović, ujedno jedini zaposleni Srbin u javnoj službi.

Zbog protoka vremena i svih proživljenih nedaća – rata, gubitka najmilijih, gubitka doma i svih prava, boravka po izbjegličkim bespućima – Srbi u zapadnoj Slavoniji su ravnodušni na sve probleme i krize. Znate, riječ ‘gubiti’ ovdje je jako dobro poznata - ističe Siniša Martinović, zamjenik načelnika Okučana

- Naši ljudi znaju da su godine učinile svoje, da ne mogu ostvariti ono što su zamišljali i sada im je bitno samo da prežive. Sretni su što su poslije svih nametnutih i proživljenih nesreća živi i svoji na svome. Nema težnje prema boljem. Dok je većinski narod od države dobio kuće, poslove u državnoj službi, razne povlastice i za sve probleme krivi državu, naš narod ni od koga ništa nije dobio, ničemu se ne nada i nikoga ne krivi. Jedno je sigurno, 1. maj je za nas najtužniji i najcrnji dan i tako će biti do kraja našeg života - govori Martinović.

Predragu Kuridži iz Rajića, povratniku koji se za svoj komad plavog neba bori još od 2000. godine, danas je ostalo samo veliko razočarenje.
- Kada sam se vratio, imao sam 29 godina. Najbolje godine su mi otišle. Za sve to vrijeme nismo nimalo napredovali, samo smo nazadovali. Ni tada nisam imao ništa. Došao sam praznih ruku, ali život je bio bolji, imao sam nadu, bilo je lakše zaraditi i opstati - sjeća se vremena koje je obećavalo sreću na rodnom pragu.

Tada se bio zaposlio u privatnoj firmi, radio je u njoj punih osam godina i za to se vrijeme oženio suprugom Vesnom. Na red je došlo i ono najvrjednije, djeca Dušanka, Milena i Luka, razlozi za život i neprekidnu borbu. A onda je posao krenuo nizbrdo…

- Da sam znao, nikada se ne bih vratio. Ali tamo, u izbjeglištvu, u Novom Sadu, stalno su nam govorili ‘pobjegulja, bježi, bježi’. Pa rekoh, idem na svoje i šta bude. Svoj sam na svome, ali kada treba sastaviti mjesec, platiti sve obaveze, hranu, dječje potrebe, e, to je teže sastaviti i ostati normalan. Gledam svim snagama da idem dalje. Bilo kuda - priznaje Predrag, s čijeg se lica očitava žal što za 16 povratničkih godina ništa nije uspio kupiti ni obnoviti.

- Uspio sam samo preživjeti i kupiti ovaj stari traktor jer mi je kolega pozajmio novac. Ovdje života neće biti, ne za mene, meni je svejedno, nego za djecu. Čitava je država u siromaštvu, ali ovdje je još teže - kaže Predrag, koji sa suprugom uzgaja ovce i svinje.

- Dobro je. Dok je ovih mojih deset prsta, ne bojim se. Nećemo prositi ni biti na socijali. Samo da je zdravlja i posla - dodaje.

Živi u ženinoj kući jer, kao i većina srpskih povratnika, nije uspio ostvariti obnovu zapaljene kuće.

- Nakon što sam se vratio, godinama sam živio kod komšije. Najprije sam morao roditelje koji su umrli u Bosni proglasiti mrtvima, zatim se brat koji je otišao u Australiju morao odreći svog dijela. Izborio sam se sa svom tom papirologijom, no obnovu ipak nisam dobio - govori Predrag.

Pošto je u Staroj Gradiški izgubio stanarsko pravo, Zoran Preradović živi u bakinoj kući u Donjim Rogoljima podno Psunja. Vratio se među prvima, još avgusta 1997. godine.

- Imao sam tada 27 godina. Uz ovo plodno tlo zadržavala me vjera u bolje sutra. Dešavale su se smjene vlada, padala su obećanja da će zaživjeti poljoprivreda, nadao sam se obnovi, ulaganjima. Ništa se nije obistinilo. U naša se sela vratilo samo nekoliko porodica i moramo postati svjesni da su vrata povratka ovdje davno zatvorena. Zadnji povratnik došao je 2000. godine. Ovdje više nitko neće doći. A ljudi su sve. Bez njih nema ni projekata, bez obzira na to koliko oni dobri bili. Ostavljeni smo kao na nekom ostrvu i čekamo brod koji prolazi mimo nas. Za neke nove početke, planove i projekte trebaju godine. Mnogi od nas za to nemaju više ni vremena ni nade, ali još sam tu - kaže Zoran koji živi sam, a zarađuje od sezonskih poslova.
- Život se ovdje sveo na snalaženje, bez trajnog rješenja i egzistencijalne sigurnosti. Nema tu da kažete kao sav normalni svijet: sutra idem na posao, zaradit ću plaću, ide mi staž… Da imam porodicu, morao bih i ja ranac na leđa i krenuti u svijet. Ali eto, kada se ujutro probudim, čujem ptice, osjetim svoju Slavoniju… Tu sam odrastao, to je naša zemlja, naše ognjište. Mogao sam otići daleko, ali teško je to. Instagram i Facebook puni su tuge i nostalgije naših ljudi koji žive u Melbourneu, Washingtonu, Moskvi. Svi mi, bez obzira na to gdje bili, u zavičaju ili negdje daleko, pokušavamo naći sredinu koje više nema. Prolazim kroz ta naša sela, pored zaraslih kuća i osjećam u sebi te porodice, sve ih znam, danas ih nema, ali sjećam ih se iz sretnih vremena osamdesetih. Tužna je i bolna pomisao da ti ljudi nikada više neće živjeti u svojoj kući - govori Preradović o okučanskoj sredini u kojoj osuđenost na krizu i puko preživljavanje utječe i na međuljudske odnose.

- Srpska zajednica okučanskog kraja zatvorila se u sebe. Zavladala je apatija, okupljanja se izbjegavaju, ljudi su se otuđili. Kada jednom čovjek izgubi povjerenje, teško ga je vratiti - kaže.

- Što se tiče odnosa hrvatskog i srpskog naroda, teme devedesetih teške su i izbjegavaju se u našim razgovorima. Pričamo o svakodnevnom životu, vremenskoj prognozi… Mnogi su izgubili svoje najmilije, nismo ostvarili ekonomski prosperitet, u naše krajeve nitko ne ulaže, mladi odlaze – dovoljno je razloga za otrežnjenje od netrpeljivosti. Brige su nam svima iste, samo što su Srbi odavno navikli na bolove i krize svake vrste - zaključuje Zoran Preradović.

U ‘Bljesku’ sam izišao s rukama u džepovima, nisam imao ni noža ni kašike. Nisam znao gdje ću spavati s malom djecom. Sada mi je super. U svojoj sam kući. Za nas boljeg nema - govori Stojan Skopljak iz Gređana, koji se u svoje selo vratio prije četiri godine

U posavskom selu Čovcu puste, ali obnovljene kuće. Jedna od rijetkih iz kojih dopire život jeste ona Petra i njegove supruge Milene Popović. Penzioneri koji se ne predaju godinama i sa svojim traktorom ne daju da se korov naseli na njihovu plodnu zemlju.

- Bez obzira na godine, još uvijek sam orem, ono što ne mogu sam uraditi, platim. Ne pitajte da li mi se isplati. Kada bih podvukao crtu, ne bih ništa radio niti bih što imao. Ali ne možemo samo sjediti i čekati socijalu. Dokle god hodam, moram raditi - izričit je 76-godišnji Petar koji obrađuje tri hektara zemlje i s tugom oko sebe gleda zapuštenu zemlju.

- Od naše Slavonije ostale su puste i zarasle livade. Samo tri porodice obrađuju zemlju. Što smo živjeli do devedesetih, živjeli smo. Da nije bilo rata, gdje bi nam bio kraj - govori Petar Popović, koji prima poljoprivrednu mirovinu u iznosu od svega 1.080 kuna.

- Znate što mi je najteže: kada odem u Okučane, a nikoga ne poznajem. To me boli. Nekada sam išao kroz cijelo selo, sada ne idem, nemam zašto. Teško mi je i kada izađem pred kuću, ni mačku ne vidim, a kamoli čovjeka. I ovo malo naroda povuklo se u kuće. No puno nam znači povezanost s Bosanskom Gradiškom. Djeca nam tamo žive. A i kada u nju odemo, osjetimo što je život - kaže.

Popovići punih 12 godina nisu živjeli u svojoj kući, koja je zapaljena početkom ratnih sukoba 1991., a tada je stradala i Petrova majka. Kada su napokon ostvarili pravo na obnovu, uselili su u svojih zakonom omeđenih 45 kvadrata. Zato su poslije svih ratnih strahota, teških kompromisa i odricanja, baš kao i većina srpskih povratnika, imuni na većinu sadašnjih nedaća i zadovoljni sa svime što imaju.

- Dobro smo. Samo da nas nitko ne dira. Neka je zdravlja i da su nam djeca dobro - kažu.

Zadovoljan i sretan na svom kućnom pragu je i povratnik i predsjednik Vijeća srpske nacionalne manjine Stare Gradiške Stojan Skopljak iz Gređana, sela koje se naslanja na autoput Zagreb – Beograd.

- Kada iz tuđeg i goreg dođete na svoje, onda vam je sve dobro. U ‘Bljesku’ sam izišao s rukama u džepovima, ostala su mi dva traktora, 117 svinja, dvije krave, nisam imao ni noža ni kašike. Nisam znao gdje ću spavati s malom djecom. Sada mi je super. U svojoj sam kući. Za nas boljeg nema. Ne patimo od ekonomske krize, zadovoljni smo onim što imamo, prije svega našom hranom. A novca koliko ima, ima. Samo da nas nitko ne dira - govori Stojan, koji se vratio prije četiri godine.

- Selo su nam okupirali lovci, dolaze iz svih krajeva Evrope, a njive nam uništavaju divlje svinje. Samo nas četvorica u selu obrađujemo zemlju. Od moje zemlje dalje sve je džungla. Sva tri hektara zemlje koja obrađujem moram ograditi: na svakih deset metara moram pribiti kolje, provući bodljikavu žicu… Nitko od lovačkih društava ne uspijeva dobiti odštetu za uništene usjeve i hranu, jer lovačka društva ne priznaju štetu na zemlji koja je 300 metara udaljena od same kuće - objašnjava Stojan preživljavanje u povratničkim krajevima.