107 žalbi do kuće

VOJNIĆ - Vladimir Đurić, rođen 1931. godine, živi u svom rodnom selu Vojišnica u Općini Vojnić i dobar je poznavalac prošlosti tog sela; zapravo je njegov svojevrsni kroničar. Penzionirani je policajac od 1985., jer je cijeli radni vijek proveo u Podravskoj Slatini, a onda se 1991. vratio u Vojišnicu.

- Morao sam napustiti Podravsku Slatinu jer mi je prijetila opasnost od ubojstva. Imao sam direktnih prijetnji, a to su mi i neki prijatelji signalizirali. Zatražio sam pomoć od tadašnjeg šefa policije Đure Matovine ali jednostavno me ignorirao. Najkritičnije je bilo kada su mi jednu noć, oko dva sata izjutra, došli pred vrata stana i lupali da otvorim. Zna se gdje su i kako završavali oni koje su u ta doba odvodili bez svjedoka. Kako sam bio lovac i predsjednik lovačkog društva 15 godina, imao sam lovački karabin i pištolj. Rekao sam im da imam oružje te da ću se braniti i pucati kroz vrata. Odmah su otišli. Znao sam da se neće na tome završiti, pa sam sa ženom sjeo u auto - ništa nismo od stvari uzeli. Došli smo u Vojišnicu u ovu malu vikendicu koju sam davno napravio. Na putu nas je policija više puta zaustavljala i pretraživala auto. Bilo je to u julu 1991. - priča nam Vladimir.

Našao je praznu vikendicu, opljačkanu, pa kako nije imao ništa odlazi u Bački Jarak kod Novog Sada, gdje je njegova sestra imala kćerku. Čini se da je i krajinskim vlastima bio sumnjiv pa mu komšija javlja da se vrati jer bi mogao izgubiti vikendicu. Zato se vraća u Vojišnicu krajem 1992.

- Tu sam živio oko dvije i pol godine i 6. avgusta 1995. odlazim zbog "Oluje". Kod Gline su nas granatirali. Auto je bio oštećen od gelera. Došli smo do Dvora i dalje nismo mogli. Ostavio sam auto i nastavio pješice preko neke rječice u Bosanski Novi i onda u Banja Luku. Otuda odlazim ponovo u Bački Jarak. Preko Erduta sam došao do Osijeka da aktiviram penziju i da imamo od čega živjeti. Jedna žena, Hrvatica, koja mi je pomogla oko penzije, htjela se vratiti u svoju kuću u istočnoj Slavoniji koja je bila pod Krajinom. Za njena i svoja prava napisao sam 107 predstavki i žalbi. Pisao sam i predsjedniku Tuđmanu. Tražio sam da mi u Vojišnici, koju su naselili Hrvatima, vrate moju vikendicu, a familiju iz nje da presele u dvosobni stan u susjednoj zgradi - prisjeća se Vladimir.

S obzirom na teško zdravstveno stanje on se požalio i Predstavništvu EU-a u Hrvatskoj i pomoću njega dobio u Vukovaru stan, koji je želio vratiti državi ako mu se vrati njegova vikendica. Za pomoć se obraćao i jednom ministru kada je taj gostovao u emisiji za izbjeglice na Hrvatskom radiju, a kako od toga nije bilo ništa, pisao je UN-ovoj povjerenici za ljudska prava Mary Robinson. Nakon toga je za desetak dana dobio rješenje iz Općine Vojnić da mu se njegova vikendica vraća. Bilo je to krajem 2000. godine, pet godina nakon "Oluje" i 107 napisanih predstavki i žalbi. Nakon izvršene primopredaje i preuzetih ključeva, Elektra mu isključuje struju, ali upornost mu se isplatila i kasnije je sve došlo na svoje. Danas živi sa ženom u vikendici od tridesetak kvadrata, ima nekoliko voćki i vrt s povrćem, druži se s ljudima, svaki dan biciklom usprkos preboljenim teškim bolestima ode u nekoliko kilometara udaljeno općinsko središte. Dosta čita, sluša radio i gleda televiziju, dobro je informiran.

Kroz smijeh se prisjeća zgode kada je vraćao ključeve stana u Vukovaru. U stambenoj komisiji primio ga je službenik, ratni invalid i pitao ga što želi, a kada mu je Đurić rekao da želi riješiti neka pitanja u vezi stana ovaj mu je ljutito odgovorio da stanova nema. Ali kad mu je Đurić rekao da je došao vratiti ključeve, odmah je promijenio ton i postao vidno ljubazniji. Možda je Đurić mogao otkupiti taj stan na račun izgubljenog stanarskog prava u Podravskoj Slatini i tražiti svoju vikendicu u sudskom procesu, no on nije želio tako postupati, već samo dobiti svoje.

Vojišnica je 1941. imala 680 stanovnika, a 351 je izgubila u Drugom svjetskom ratu. Vladimir Đurić ih je poimenično popisao. Od bolesti, posebno tifusa, umrlo je mnogo ljudi, poginula su u partizanima 32 borca, ustaše su upadali u selo i ubijali. Vladimir je imao deset godina kada je čuvao krave i vidio prvo ubojstvo. Pedeset metara od njega ustaša je iz karabina ubio Stanka Kljukovnicu prilikom hvatanja ljudi koje su odvodili i pogubili u Ivanović jarku kraj Krnjaka. Najgore je bilo u maju 1942. kada se stezao ustaški obruč oko Petrove gore i kada je pobijeno odvedeno u logor 143-oje staraca, žena i djece. Vladimiru su ustaše ubili jednu sestru, mlađeg brata i majku i spalili ih nedaleko kuće, a on se spasio tako što je uzeo kravu i mlađu sestru te pobjegao tetki na Petrovu goru. Tako je spasio sestru kod čije će kćerke početkom 1990-ih on biti u izbjeglištvu.

U Vojišnici je 1991. bilo 706 stanovnika, a 6. avgusta 1995. sa "Olujom" u izbjeglištvo odlazi ih 90 posto. Ostaje tek nekoliko ljudi u kućama ispod Biljega. Do sada ih je umrlo 160, vratilo ih se 168, a njih oko 380 je razasuto širom svijeta. Đurić je popisao imovinu izbjeglih, a radi se o milionima evra koji im nikada neće biti nadoknađeni. Od 168 povratnika polovica su stariji od 65 godina.

- To znači da će za koju godinu Vojišnica, naseljena navodno 1711., ostati na stotinu nekadašnjih stanovnika. Naseljeno je oko 20 familija Hrvata iz BiH i dobili su kuće. Mnogi koji se nisu vratili, iz raznih razloga, bili su prisiljeni prodati kuće i zemlju za bagatelu. Budućnosti ovo selo nema, jednako za Srbe i za naseljene Hrvate - kaže Vladimir.

---

Piše: Milan Cimeša; Portal Novosti