Mihajlo Veljić: Kako sam preživio dječji logor

Priča Mihajla Veljića jedna je od priča hiljada djece s Kozare, koja su nakon ustaško-njemačke ofenzive sredinom 1942. završila u logorima NDH-a. Veljić, rođen u Donjim Podgradcima kraj Bosanske Gradiške, u to je vrijeme bio dvanaestogodišnjak.

– Kada je počela ofenziva, povukli smo se iz sela u Kozaru, gdje smo majka, moja braća Milorad i Pero i ja uhvaćeni s mnoštvom naroda i odvedeni u Staru Gradišku. Selekcija je izvršena odmah; muškarci i mlađe žene odvojeno su slani u Njemačku na rad. Prije odlaska, muškarci su bili na katu kaznionice, a mi djeca i žene bili smo u dvorištu oko kaznionice. Bilo je grozno vruće, a nije bilo vode. Presušio je bunar na kraju logora, pa su se ljudi tukli za svaku kap. Hranili su nas s malo griza – priča Veljić.

– Zbog bolesti i loših uvjeta mnogo se umiralo. Jednog su nam dana rekli da će školska djeca ići u drugi logor, gdje će pohađati školu. Obradovali smo se tome, s obzirom na uslove života, i tako smo otišli u Jastrebarsko. Ali, ondje nije bilo nikakve škole, osim što smo učili katoličke molitve i išli u crkvu – ističe Veljić i dodaje da su u dječji logor u Jastrebarskom dovođena i mala djeca, pa su u Staroj Gradiški ostali samo starci i žene.

U stočnim vagonima

– Imali smo kratke hlačice i kaputiće sa znakom “U” na reverima i kapi. Njih smo dobili u Zagrebu, otkuda smo preko Okučana dovedeni iz Stare Gradiške, i to u stočnim vagonima. Kada smo stigli u Zagreb, išli smo u raskužnu postaju, gdje su nas ošišali i dali nam odjeću te nas uvečer istog dana strpali u vlak i uputili prema Jastrebarskom.

Starija i zdravija djeca, njih oko 750, bila su u barakama koje su 1941. podigli Talijani za smještaj konja. Oko 400 djece bio je u dvorcu Erdedi, oko 280 bilo je u ekonomiji kod samog logora, a 1.500 u logoru u selu Reki.

– Kada smo došli, u tim je barakama bila prostrta slama. Mi smo spavali u dvjema, a u trećoj je bila bolnica – kaže Mihajlo.

Izbjegavao je susrete s čuvarima i časnim sestrama koliko je mogao, osim kada su išli “na kazan” ili kada bi nešto radili, plijevili repu ili išli u polje.

– Časne su se sestre držale loše, iako ne mogu reći da su ubijale djecu, ali su ih maltretirale i tukle. Sjećam se samo jedne dobre, časne Viterbe, koja je osjećala sažaljenje prema nama. Nju sam kasnije sreo, jer je nakon rata radila u Vojnoj bolnici na zagrebačkom Kunišćaku – sjeća se Mihajlo.

Smrtnost je bila velika, pa je svakodnevno dolazio mjesni grobar i dječja tijela pokapao na livadi, na kojoj su se pokapali Židovi i neki žandari, jer po tadašnjim zakonima pravoslavna djeca nisu mogla biti pokopana na mjesnom groblju.

Novo poglavlje Mihajlove priče ispisuje Prva kordunaška brigada, pod komandom Nikole Vidovića, koja 25. augusta 1942. oslobađa logor.

– Vidović je dobio zadatak da ide na Žumberak širiti ustanak, ali je samoinicijativno zauzeo Jastrebarsko. U naređenju za napad, dan je zadatak da se spale talijanske barake, ali nitko nije znao da smo mi u njima, pa je za partizane bilo iznenađenje kada smo se pojavili i rekli tko smo. Nakon vijećanja, poveli su nas sa sobom, kao i časne sestre koje su tražile da ostanemo i koje su vodili do sljedećeg sela. Preko dana smo se u šumi skrivali od aviona, došli smo u Sv. Janu, a potom krenuli za Žumberak. Tražio sam Milorada, ali ga nisam našao, jer je s dijelom djece ostao u Svetoj Jani, nije mogao nastaviti put. Po tu su djecu sljedećeg jutra došli kamioni i vratili ih u logor – priča Mihajlo.

– Druga selekcija je bila u selu Pećnom, gdje nas je pregledao doktor i odvojio nas koji možemo pješačiti. Djeca za koju je ocijenio da ne mogu pješačiti ostala su u selu i raspoređena su po kućama. Čuvala su stoku i radila seoske poslove. Nakon izvjesnog vremena, ustaše su u ofenzivi, kako sam kasnije čuo od mještana, djecu pokupili, odveli do Jazovke, pobili i bacili u jamu. Početkom 1990-ih naveliko su se istraživali navodni zločini partizana: svako malo se čulo kako su partizani pobili Hrvate, a najednom i vijest da su pobili i djecu u uniformama. Tada je netko iz vlade javio da se prekine s istraživanjem jer su pronađeni ostaci djece koju su pobili ustaše – govori Veljić.

Sretan završetak

Nakon odlaska iz Pećnog, Mihajlo je s djecom pješačio do Korenice, gdje je u septembru pristupio partizanima.

– Ostao sam u jedinici do kraja rata, a radio sam svašta, od guljenja krumpira i nošenja vode do poslova kurira – kaže Mihajlo, koji je nakon rata išao u tenkovsku školu u Banjaluci.

– Kao oficir, početkom pedesetih raspoređen sam u garnizon u Jastrebarskom, gdje sam bio četiri godine, pa sam prisustvovao i otkrivanju spomenika na mjestu na kojem su djeca bila pokapana – otkriva Veljić.

Rat je za njega i braću sretno završio.

– Milorad je vraćen nazad u Jasku, a njega i Peru je netko, ne znam tko, razmjestio kod tamošnjih obitelji. Mama je nakon rata čula da su neka djeca oslobođena iz Jastrebarskog, ali da ih ima i u Koprivnici. Uputila se onamo i pronašla Milorada i Peru, a sa sobom je povela i ujakovu djecu te još desetero mališana. Ipak, nikada se nije saznalo što je s jednim Mihajlovim bratićem, sinom jednog od dvojice ujaka koji su te 1942. bili u partizanima. Tijekom 1951. dolazio sam u samostan časnih sestara u zagrebačkoj Frankopanskoj, jer sam čuo da je jedna od njih brinula o mom bratiću. No, ni ona ni nitko dugi nije mi mogao ili htio reći što je bilo s njim i tko ga je usvojio – kaže Mihajlo, koji danas ne viđa rijetke preživjele supatnike iz logora.

– Pa i ondašnju djecu iz svoga rodnog sela ne poznajem, nisam se u njega ni vraćao, dolazio bih jedino posjetiti rodbinu – govori Veljić.

Logoraši bez odštete

Veljić je vrlo nezadovoljan kako se danas tretiraju stradanja djece s Kozare, ali i drugi događaji iz NOB-a.

- To se skriva pod tepih, kao da se ništa nije dogodilo. Oslobođenje Jastrebarskog bilo je izbrisano i iz kalendara Saveza antifašističkih boraca i antifašista. Nekoliko sam godina samoinicijativno, s još nekoliko drugova, odlazio onamo i odavao im počast, da bi prije koju godinu tadašnja predsjednica te organizacije, Vesna Čulinović Konstantinović, naložila da se to mora obilježavati – navodi Mihajlo.

- U okviru zagrebačkog SUBNOR-a postojala je sekcija djece logoraša do devedesetih, no kada se zaratilo najveći je dio otišao u Beograd ili Banjaluku, pa je sada za komemoraciju teško skupiti više od desetak ljudi – kaže Mihajlo, kojega tišti i to što za stradanja u logorima NDH-a, za razliku od stradanja u njemačkim logorima, nitko nije dobio odštetu.

- Samo mi koji smo bili u ustaškim logorima nismo dobili odštetu, a devedesetih su nam ukinuli i neke beneficije koje smo imali na temelju svog stradanja.

---

Datum objave: 08.07.2012.
Piše: Nenad Jovanović
Izvor: Portal Novosti