CRKVA NI NA NEBU, NI NA SVOJOJ ZEMLJI

DONJA BAČUGA (SNV) - Kada se Stevan Slijepčević iz Donje Bačuge, sela jugoistočno od Petrinje, nakon višegodišnjeg izbjeglištva, 1999. god. vratio sa suprugom na rodno ognjište, njegovu zaprepaštenju nije bilo kraja. Svega nekoliko metara od kuće, na njegovoj zemlji, gdje je nekada bio šljivar, podignuta je bez njegova znanja i pitanja, ni manje ni više, već – Crkva svetog Patra i Pavla.

 

- Odmah sam uvidio da je riječ o crkvi. Ne daj Bože da netko pomisli loše, poštujem svaku vjeru i naciju, ali ipak, riječ je o gradnji na mojoj zemlji, pod prozorima moje kuće, a nitko me ništa nije pitao, kaže Stevan Slijepčević. 

 

- Kako je u selu bilo tridesetak obitelji Hrvata iz Bosne i Hercegovine koje je nevolja donijela u ove krajeve, lako je bilo zaključiti tko je gradio crkvu, pa sam razgovarao s tim ljudima, pokušavajući, onako izdaleka, dati im do znanja da to nije u redu i da mi, kad je stvar već gotova, barem isplate neku naknadu za štetu koja mi je učinjena. Svi su prema meni bili ljubazni, ali su na moja pitanja samo slijegali ramenima.

Otišao sam u Petrinju kod gradonačelnika koji je rekao da bi mi Grad eventualno mogao isplatiti 5 tisuća kuna za gotovo 200 četvornih metara zemljišta na kojemu je crkva. To sam shvatio kao poniženje i do danas svoj stav nisam promijenio: ili će mi biti isplaćena naknada koja me zadovoljava, ili neka se crkva ruši - kategoričan je 75-godišnji Stevan Slijepčević. 

{niftybox width=250px}Župnik: nisam se slagao s takvim načinom

Franjevac Petar Žagar, koji stoluje u susjednom Hrvatskom Čuntiću, katolički župnik nadležan za ovo područje, opovrgava tvrdnje mještana. 

- Nije točno da sam blagoslovio crkvu u Donjoj Bačugi. Od početka se nisam slagao s takvim načinom rada i upozoravao sam mještane da se bez dozvole crkva ne može graditi, pogotovo ne na privatnom zemljištu. Nije bilo teško zaključiti da Hrvati ovdje neće dugo živjeti, pogotovo ne u tuđim kućama, a ako nema njih, crkva nema svrhe. O svemu sam obavijestio nadležne crkvene vlasti u Zagrebu. Odgovorili su da će Crkva pomoći tako što će izraditi projektnu dokumentaciju, ali da se ne bi smjelo graditi dok se ne ishode sve potrebne dozvole. Mještani su obećali da će to srediti, ali nisu. Navodno je vlasnik tražio veliki novac. Što se mene tiče, u mojoj župi ta crkva uopće nije potrebna. Niti način, niti mjesto gradnje nisu onakvi kakvi bi trebali biti, pa nek' se ruši - pere ruke fra Petar Žagar, koji je, ipak, u istoj crkvi održao mnogo obreda, misa, krštenja i svetih pričesti, ne mareći što crkva leži na "divljim" temeljima i na tuđoj zemlji.{/niftybox}

 

Iako je riječ o crkvi, prema svemu sudeći, slučaj nema nikakve veze s Bogom ili vjerom, već je riječ o najobičnijoj pljački i otimačini. Stevan je, pazeći da ne povrijedi ničija vjerska osjećanja, oprezno, godinama pokušavao objasniti da je oštećen. No na koja god bi vrata zakucao, svi su od njegova problema okretali glavu.

- Jednom zgodom, kada se u selu pojavio bager HEP-a zbog nekih radova na dalekovodu, mještani su pomislili da je došao rušiti crkvu. Brže - bolje su se svi, zajedno s djecom skupili, iznijeli klupe iz crkve i posjedali oko nje, nastojeći svojim tijelima spriječiti rušenje. Tada sam shvatio koliko je stvar ozbiljna. Čak sam se i uplašio, pa sada godinama čekam kako će to završiti - objašnjava Stevan. 

 

Kako su godine prolazile, Hrvata iz BiH je u selu bivalo sve manje, a danas ih je svega četiri obitelji. U crkvi se već nekoliko godina ne održavaju mise, sve je zapušteno i obraslo u korov, a lokalni župnik, Petar Žagar, koji je je 1997. kada je crkva sagrađena, kako kažu mještani, blagoslovio hram, pokupio je nedavno iz crkve sve što je vrijedno. Nova crkva, danas, izvana i iznutra, izgleda kao ruševina. Ali ne na crkvenom zemljištu, već, potpuno bespravno, i dalje na zemljištu Stevana Slijepčevića. 

 

- Ne boli mene srce samo zato što je, bez mog pitanja, na mojoj zemlji, izgrađena crkva. Više od toga me boli, što je na tom mjestu, sredinom 60-ih bio postavljen spomenik poginulim partizanima sela Donja Bačuga, kao i žrtvama fašističkog terora. Graditelji crkve bezočno su srušili taj spomenik jer im je smetao i nije se uklapao u novi okoliš. Pa i ondašnje vlasti, kada se na tom mjestu naumile graditi spomenik, pitale su za dozvolu i cijenu mog oca i djeda. Kako smo mi svi antifašisti, zemljište za spomenik je, bez riječi prigovora, tada bilo darovano. Možda bi tako bilo i sa ovom crkvom, da me netko pitao - kaže Stevan. 

 

Miro Mamić u Donju Bačugu stigao je 1996. protjeran iz Dervente i jedan je od onih koji su gradili crkvu na zemljištu Stevana Slijepčevića. 

 

- Crkvu smo počeli graditi 1997. i za dva mjeseca je bila završena. Nismo baš razmišljali puno čije je to zemljište, a u tadašnjoj općini Petrinja su nam rekli da samo gradimo i da će se papiri naknadno srediti. Kako je selo bilo napušteno, doslovno prazno, prionuli smo na posao. Za nas je bilo najvažnije da imamo podršku župnika Petra Žagara koji se angažirao oko gradnje crkve i svečano je blagoslovio kada je bila završena. Sjećam se, na tom je mjestu bio nekakav partizanski spomenik, no njega smo srušili jer nam je smetao - objašnjava Miro Mamić, koji očito ne vidi nikakav problem u rušenju spomenika. 

 

AUTOR: Vladimir Jurišić