Savo Štrbac: Hrvatski ratni zviždači

BEOGRAD - Sredinom septembra ove godine zakazano je pripremno ročište na Opštinskom sudu u Splitu po tužbi Ivice Bačića protiv RH kojom tužilac traži povrat oduzetih stvari i predmeta prilikom hitne dokazne radnje otprije 11 godina na okolnost “prikupljanja kompromitirajućih podataka o visokopozicioniranim dužnosnicima i političarima u Republici Hrvatskoj”, na kojem će privatni tužilac predložiti da se izvede dokaz saslušanjem bivšeg državnog tužioca Mladena Bajića u svojstvu svjedoka, navodi se na početku podužeg teksta objavljenog nedavno u hrvatskom nedjeljniku “7Dnevno” pod nadnaslovom “Najbizarniji slučaj odmazde države protiv prijavitelja kriminala i ratnih zločina”, autora Darka Petričića.

Sticajem raznoraznih okolnosti, lično poznajem sve pomenute aktere ove priče, što je bio dovoljan razlog da tekst pročitam do kraja.

A u tekstu se, između ostalog, kaže da su na osnovu citirane formulacije Ivici Bačiću, kao prijaviocu kriminala, ratnih zločina i ratnih profitera, oduzeti privatni predmeti i razna dokumentacija te privatna arhivska građa, zbog čega nije mogao regulisati ni svoj braniteljski i logoraški status, a apsurd je i u tome što u proteklih 11 godina protiv njega službeno nije pokrenut nikakav postupak, ali mu se ne vraćaju ni oduzeti predmeti. Bačić navodi da je njegovo stradanje započelo kada je Bajiću počeo postavljati neugodna pitanja koja su se odnosila na period “domovinskog rata”.

Pitao ga je nekoliko puta u privatnom razgovoru gdje se nalazi oružje koje su navodno posjedovala 44 srpska “terorista” koja su po njegovom nalogu završilia u Lori. “Bajić je na to pitanje samo odmahivao rukom jer nikakvog oružja ni oružane pobune protiv Republike Hrvatske nije bilo. Sve je bilo iskonstruisano i izmišljeno.” U međuvremenu su svi ti “naoružani četnici” postali civili, što se poslije odrazilo i kroz milijonske odštete koje je Hrvatska morala platiti tim civilima, koji su neosnovano pritvarani, mučeni i od kojih su neki izgubili i život.

Pitao ga je i šta je poduzeo na osnovu njegova (Bačićeva) svjedočenja kao očevica ubistva 16 srpskih civila 5. avgusta 1995. na prevoju Konj kod Vrbnika, u blizina Knina , koje je pobio hrvatski vojnik I. K. (Ivan Kulušić, prim. autora), koji još nije pozvan ni na informativni razgovor.

Nakon takvih pitanja, Bajić preko lokalnih medija optužuje Bačića i Marija Barišića da su “srpski špijuni” jer prijavljuju počinioce krivičnih djela iz perioda Domovinskog rata i poslije, koji Bajića prisiljavaju da podiže optužnice protiv hrvatskih branitelja. A nakon što je više puta prijavio i kriminal u vojsci, gdje je radio na poslovima kriptozaštite, izbačen je i iz vojske, pa danas živi na rubu egzistencije, bez penzije.

Ivicu Bačića upoznao sam prije dvadesetak godina u Veritasovoj kancelariji u Beogradu kada je od mene zatražio potvrdu da nije dobrovoljno bio u zarobljeništvu u kninskom zatvoru, koji je bio u nadležnosti tadašnje JNA. Usput mi je ispričao da je i on bio aktivni podoficir u JNA sve do jula 1991. kada je prešao u Zbor narodne garde (ZNG). Početkom oktobra iste godine dok se nalazio u selu kod majke na Miljevačkom platou, pozvali su ga da jednog ranjenog komšiju preveze svojim kolima do bolnice u Drnišu. Vozeći prema Drnišu zaustavljen je na punktu od pripadnika JNA, koji su ga, utvrdivši da je donedavno bio i sam pripadnik te vojske, proglasili za dezertera i špijuna i oduzeli mu osobni automobil “Reno 16”, radio stanicu i još neke lične stvari, sve uz urednu potvrdu o oduzimanju predmeta, koju je potpisao tadašnji kapetan JNA, inače njegov komšija, Milorad Grubač.

U kninskom vojnom zatvoru proveo je oko mjesec dana i za to vrijeme svakodnevno je ispitivan i maltretiran. Razmjenjen je početkom novembra iste godine u Pakovu Selu, nakon čega se ponovo priključio hrvatskoj vojsci. U vrijeme “Oluje” kao oficir HV prvi je ušao u moju kancelariju u kojoj sam radio kao sekretar vlade RSK i pokupio i uredno spakovao pronađene predmete koje nisam uspio izvesti prilikom evakucije.

Već prilikom prve posjete pokazao mi je gomilu novinskih članaka iz hrvatske štampe u kojima je on označen kao “srpski špijun i saradnik bivšeg zadarskog sudije Save Štrpca, koji sada vodi Veritas, a koji je zapravo šef svih tajnih službi na Balkanu”. Objasnio mi je da mu je zatražena potvrda potrebna kako bi svojima dokazao da nije srpski špijun. Dao sam mu traženu potvrdu. Niko mi više nije tražio sličnu potvrdu.

Na osnovu one potvrde o oduzimanju predmeta, koju je, skrivenu u cipeli, uspio sačuvati, 2002. tužio je za naknadu štete Srbiju i Crne Goru, kao pravnu sljednicu SFRJ. Zahvaljujući onoj potvrdi i korektnom svjedočenju Milorada Grubača, nakon šestogodišnjeg postupka, srpski sudovi su presudili u njegovu korist tako što su mu za oduzete predmete, koje mu više nisu mogle biti vraćene, dosudili a država i isplatila iznos od oko 22.000 evra.

Poslije “izbacivanja” iz vojske posvetio se dokazivanju da njegov rad na otkrivanju odgovornih za maltretiranja i ubistva srpskih civila nije upereno protiv njegove države i pomaganju srpskim povratnicima u ostvarivanju njihovih oduzetih ili uskraćenih prava, uključujući i traganje za posmrtnim ostacima nestalih Srba u ratu devedesetih.

Autor pomenutog teksta je publicista i politikolog, Darko Petričić, poznat po istraživanju kriminala u privatizaciji (“Hrvatska bankarska mafija”, “Kriminal u hrvatskoj pretvorbi”) koji se pročuo i po javnom prozivanju Stjepana Mesića da je njegovu prvu predsjedničku kampanju finansirala albanska mafija i po tome što je, zajedno sa novinarom Domagojem Margetićem, prijavio tribunalu u Hagu glavnog državnog tužioca Mladena Bajića zbog saučesništva u ratnom zločinu počinjenom nad srpskim zatočenicima u vojnom zatvoru Lora u Splitu, o onom istom o kojem govori i Bačić u ovom tekstu. Upoznao sam ga nekako u isto vrijeme kada i Bačića pošto smo zajedno gostovali u nekoliko emisija na nekoliko televizija u Beogradu i Banja Luci na temu ratnih zločina nad Srbima u posljednjem ratu na području Hrvatske i bivše RSK, a nedavno me intervjuisao i o raspadu pravosudnog sistema u Hrvatskoj po dolaska HDZ-a na vlast.

Rad Mladena Bajića sam pratio kroz mnogobrojne krivične predmete još dok je bio zamjenik vojnog tužioca u Splitu (1992-1996) a posebno dok je bio na funkciji državnog tužioca (2002 -2014), odnosno njegovog zamjenika (2015-2022), u kom vremenu je procesuirano više od 3.700 osoba za ratne zločine pred hrvatskim sudovima, od kojih su tek oko 3 procenta pripadnici hrvatskih oružanih snaga, a sve ostalo pripadnici bivših JNA, SVK i nešto srpskih dobrovoljaca. I sa njim sam se sreo nekoliko puta i to na prijemima u Tužilaštvu za ratne zločine Republike Srbije u Beogradu.

I dok Bačić i Petričić “istjerujući pravdu” žive u ili na rubu siromaštva i sa oreolom državnih neprijatelja, dotle Bajić odnedavno, iako penzioner, obnaša funkciju savjetnika u ukrajinskom tužilaštvu za ratne zločine, prodajući im “hrvatski brend” o procesuiranju što više pripadnika neprijateljske a što manje sopstvene strane, čiji je i idejni tvorac, realizator i propagator.

e-Veritas