Ko to i zašto pravi razliku između civilnih žrtava

BEOGRAD - Prvog maja 1995. godine hrvatske oružane snage izvršile su agresiju, pod kodnim nazivom “Bljesak, na srpsku oblast Zapadna Slavonija, u sastavu Republike Srpska Krajina (RSK), u vrijeme kada je ova oblast bila pod zaštitom UN-a (UNCRO – Sektor “Zapad”).

Protiv zapadnoslavonskih Srba, sa oko 15.000 žitelja i sa oko 4.000 vojnika, krenulo je više od 16.000 pripadnika hrvatskih oružanih snaga. Zaštitne snage UN-a, na vrijeme upozorene od strane hrvatskih generala, povukle su se na bezbjedna mjesta, prepuštajući svoje štićenike na milost i nemilost agresoru.

Narod zapadne Slavonije, sjećajući se Jasenovca iz ‘41. i Pakračke Poljane iz ‘91, krenuo je u egzodus prema Srpskoj. Na putu prema “mostu spasa” do rijeke Save, sustizale su ih avionske bombe, maljutke iz helikoptera, topovske granate i snajperski meci. Ranjenici su klani ili gaženi tenkovskim gusjenicama.

U toj akciji, prema “Veritasovim” podacima, poginule su i nestale 283 osobe, uključujući 114 civila i 11 milicionera. Među žrtvama je 56 žena, 8 osoba do 14 godina i 75 preko 60 godina starosti. Od ukupnog broja žrtava do sada je rasvijetljena sudbina 156 osobe. Među nestalima se vodi još 127 osoba, među kojima je 56 civila, uključujući i 26 žena. Od 148 ekshumiranih posmrtnih ostataka iz grupnih grobnica, do sada ih je 111 identifikovano. I kad se identifikuju ekshumirani a neidentifikovani (37), ostaju nepoznata grobna mjesta za 90 posmrtnih ostataka.

U toj akciji najviše su stradala dva sela sa pretežno srpskim stanovništvom: Medari sa 22 žrtve, uključujući 11 žena i troje djece, i Paklenica sa 20 žrtava, uključujući i bračne parove Kovačić Panteliju (77) i Vericu (68) i Vukotić Petra (76) i Desanku (70). Najteže je stradala porodica braće Vuković iz Medara: Ranko supruga mu Anđelija i njihova djeca Goran (11) i Gordana (8), te Milutin i supruga mu Cvijeta i njihova ćerka Dragana (7)

Oko 1.450 pripadnika Srpske vojske Krajine (SVK) je zarobljeno, većina na prevaru uz pomoć zaštitnih snaga UN-a, od kojih su mnogi prošli teška psihička i fizička maltretiranja u Bjelovaru i Varaždinu. Hrvatski sudovi su osudili velik broj zarobljenih Srba na dugogodišnje kazne zatvora za svakovrsne ratne zločine, koje su izdržavali u zloglasnom zatvoru Lepoglava, a nekoliko desetina zarobljenika prošlo je višegodišnje specijalne torture zloglasne Lore u Splitu.

Civili koji nisu mogli ili nisu željeli napustiti svoja ognjišta, smješteni su u logore za civile, a za to vrijeme pravoslavni hramovi i srpska imanja su opljačkana, opustošena i uništena. Uskoro su i ovi civili, uz pomoć zaštitnih snaga UN i humanitarnih organizacija, preveženi u Srpsku i Srbiju, od kojih se do sada vratilo tek oko hiljadu i po ljudi, uglavnom starije dobi, dok su se ostali rasuli po cijelom svijetu.

Hrvatski generali: Luka Džanko, Marijan Mareković, Mladen Kruljac i brigadir Stjepan Gašljević, koji su, po nalogu, sada pokojnih: Franje Tuđmana, Gojka Šuška, Janka Bobetka, Imre Agotića i Petra Stipetića, isplanirali i izveli akciju pod zvučnim nazivom “Bljesak”, još su na slobodi, ovjenčani slavom hrvatskih nacionalnih heroja.

Rezolucijom 994 od 17. maja 1995, SB je zatražio od Hrvatske da povuče svoje snage iz zone pod zaštitom UN-a, a od sukobljenih strana da se povuku iz zone razdvajanja uspostavljene Zagrebačkim sporazumom o primirju iz 1994. Hrvatska je ignorisala ovu rezoluciju jer nije imala ultimativan karakter niti je propisivala kaznene mjere za neispunjavanje obaveza.

Sve navedene činjenice bile su poznate i Haškom tužilaštvu, koje nikada nije otvorilo intenzivnu istragu za zločine u toj akciji, kao što ni SB UN nikada Hrvatskoj nije uveo kaznene sankcije zato što je, kao članica UN-a, izvršila agresiju upravo na zaštićenu zonu organizacije kojoj je i sama pripadala.

Ali je zato Haško tužilaštvo, već 25. jula 1995. godine, optužilo Milana Martića, tadašnjeg predsjednika RSK, zbog toga što je 2. i 3. maja 1995. godine „za odmazdu izdao naređenje vojnim organima RSK da granatiraju Zagreb“, usljed čega je poginulo šest civila, jer se pri tom „nije pridržavao zakona i običaja koji regulišu vođenje rata“, za koje djelo ga je Haški tribunal pravosnažno i osudio na 35 godina zatvora.

Pred nacionalnim pravosuđima Hrvatske, Srbije i BiH, protiv pripadnika hrvatskih oružanih snaga pokrenuto je nekoliko krivičnih postupaka za zločine nad Srbima u toj akciji, koji nisu odmakli dalje od predkrivične faze.

S druge strane, na zagrebačkom Županijskom sudu, nedavno su, nakon višegodišnjeg postupka, u odsustvu nepravosnažno osuđeni Milan Martić, predsjedniku RSK, na 7 godina zatvora, i Milan Čeleketić, komadant SVK, na 20 godina zatvora, zbog „osvetničkog raketiranja hrvatskih gradova nakon vojno-redarstvene akcije Bljesak”, iako su ispaljivanje raketa naredili u toku izvođenja hrvatske agresije i kao upozorenje da obustave svoju akciju na srpsku oblast pod zaštitom UN-a.

Hrvatski sudovi su bili mnogo efikasniji i u parničnom postupku po tužbi sestara Radmile i Mirjane Vuković za naknadu štete zbog ubistva oca im Milutina, majke Cvijete i sestre Dragane, odbivši njihovu tužbu uz obrazloženje da ubistvo njihovih roditelja i sestre nije ratni zločin već “ratna šteta”, za koju država ne odgovara, uz obavezu da one državi plate parnični trošak u iznosu od oko 3.200 evra.

Uz dužno žaljenje svih ratnih žrtava, već 25 godine postavljamo ista pitanja: ko to i zašto pravi razliku između civilnih žrtava u Zagrebu i Okučanima i po kom kriterijumu međunarodni i nacionalni sudovi procjenjuju ko i kada krši zakone i običaje koji regulišu vođenje rata?