Konferencija srpskih nacionalnih organizacija

NOVI SAD - U ponedeljak, 18. novembra 2019. godine održaće se Konferencija srpskih nacionalnih organizacija u Matici srpskoj u Novom Sadu. Pored učesnika iz zemalja regiona na Konferenciju su pozvani i predstavnici državnih institucija Republike Srbije i Republike Srpske, koji su vezani za saradnju sa srpskim organizacijama iz zemanja regiona.

O položaju Srba u Hrvatskoj između dvije Konferencije govoriće Generalni sekretar Udruženja Srba iz Hrvatske Milojko Budimir.

POLOŽAJ I PERSPEKTIVE SRBA U HRVATSKOJ
(od Konferencije Srbi u regionu: septembar 2018 – novembar 2019)

Hrvatska i dalje nastavlja politikom ignorisanja Srba i njihovih problema. Iako je SDSS i dalje koalicioni partner, Srbi nemaju velike koristi od tog partnerstva. Nikako da se realizuju obećanjea da će konačno u krajevima u kojima Srbi žive biti izvršena elektrifikacija i rješeni drugi problemi. Do mjesta dje se nalazi moja roditeljska kuća, kod izvora rijeke Zrmanje, gotovo da se više ne može doći makadamskim putem koji je dug desetrak kilometara.

Posebno zabrinjava revizija istorije, veličanje ideologije za koju smo mislili da je prošlost, zatim napadi na Srbe i govor mržnje preko ispisanih grafita ili i fizičkih napada na Srbe. Vidjeli smo koliko je bure digla izjava gosp. Milorada Pupovca kada je progovorio i tačno naznačio o čemu se tu radi. Nažalost ni izlazak iz koalicije ništa novog ne bi donio Srbima.

Da bi se stanje popravilo i Evropa bolje upoznala sa ovom problematikom bila je šansa preko izbora za Evropski parlament koji su održani 26. maja 2019. godine. Srbi su imali svog predstavnika ali rezultat nije postignut jer je bila nedovoljna izlaznost i propuštena je još jedna šansa. Udruženje Srba iz Hrvatske pokušalo je da animira i izvede da glasaju što veći broj naših sunarodnika koji su izbjegli i prognani iz Hrvatske i sada žive u Srbiji. Samo dva mjesta na kojima se moglo glasati u Konzulatima u Beogradu i Subotici nisu mogla primiti sve one koji su izrazili želju da glasaju. Dok su recimo Mađari to mogli učiniti putem pošte Srbima to nije dozvoljeno, niti im je dozvoljeno da imaju veći broj mjesta za glasanje što je omogućeno Hrvatima u BiH.

Po prvi put bio je to glas za jednog Srbina koji bi mogao upoznati evropsku i svetsku javnost u kakvom se položaju sada nalazi srpska zajednica koja živi u Hrvatskoj. Da skrene pažnju da Hrvatska nije ispoštovala obaveze koje je preuzela u pristupnim pregovorima i da ignoriše Poglavlje 23 „Pravosuđe i temeljna ljudska prava“. Da ukaže na netoleranciju, govor mržnje, opake tedencije istorijskog revizionizma; neispunjavanje preuzetih obaveza iz bilateralnih i međunarodnih ugovora; da prognanim Srbima nije vratila oduzeta stanarska prava, neisplaćene penzije, nije obnovila porušene kuće; da je zaustavljen proces inhumacije i identifikacije posmrtnih ostataka. Osim toga taj glas bio bi i glas razuma na putu Srbije prema članstvu u Evropskoj uniji.

Ove izbore pratilo je i uništavanje plakata koji su bili ispisani ćirilicom u Splitu i Sisku, plakati su bili išarani ustaškim simbolima i pogrdnim izrazima. Tužno je da na tu mržnju nisu reagovale institucije osim rijetkih pojedinaca. Posebno su uznemili Srbe napadi na njih u Uzdolju i Đevrskama poslije nogometne utakmice Crvene zvijezde i „Jang bojsa“. Ovaj događaj možda je najtačnije opsao ministar spoljnih poslova Srbije Ivica Dačić riječima: „Kad praktično legalizuješ poklič "za dom spremni", protjeraš ćirilicu, a Srbe ostaviš bez struje i to u rodnom kraju svog „znanstvenika“ Nikole Tesle, onda postaje prirodno da razulareni huligani upadnu u kafić i počnu da tuku čak i djecu samo zato što gledaju Zvjezdu. Žalosno je gledati posrnuće hrvatskog društva i Evrope koja to ćutke posmatra“.

Radi ovakve politike nije došlo do održivog povratka, i krajevi u kojima su Srbi do rata živjeli gotovo su opustjeli. Ostali su samo stariji i nemoćni ljudi koji čekaju svoj biološki kraj.

Nije samo sirotinja problem ovih ljudi nego su prisutne i krađe. Ne kradu se samo vrednije stvari nego i čitave kuće. U poslednje vreme svedoci smo kako nestaju stare drvene kuće na području Banije i Korduna koje su izgrađene u 18. i 19. veku i nalaze se pod zaštitom države. Odgovorni za njihovu zaštitu tvrde da samo na području sisačko-moslovačke županije godišnje netragom nestane tridesetak starih kuća, pravih bisera nekadašnjeg graditeljstva.

Sve ovo ukazuje da su Srbi u Hrvatskoj još uvjek tretiraju kao građani drugog reda, koji žive u grču i strahu. Ko je odgovoran i šta bi trebalo učiniti da izađu iz tog položaja, da budu to što jesu, da normalno odgajaju svoju djecu, i da nemoraju kriti svoj nacionalni identitet. Važno bi bilo da srpske institucije u Hrvatskoj imaju pravo građanstva, da ćirilica nije pismo stigme već važan dio zajedničkog naslijeđa slovenmske pismenosti i pismenosti Srba u Hrvatskoj.

Kako prevazići stanje netolerancije i agresije prema pripadnicima srpske zajednice, institucija i novina koje izdaju. Umjesto da to budu prioriteti i da Hrvatska poštuje standarde EU čija je članica, svjedoci smo sve češćih napada koji se posebno dešavaju kada se primiču parlamentalni ili lokalni izbori. Sada u kampanji za predsjedničke izbore opet se glasovi dobijaju na izlivima mržnje prema Srbima koji su gotovo nestali.

Da podsjetimo: Srpski narod u Hrvatskoj, do donošenja Ustava Republike Hrvatske, 22. decembra 1990. godine, bio je suveren i konstitutivan. Proglašenjem Srba za nacionalnu manjinu, uz ostalo, stvoren je i razlog za izbijanje građanskog rata u Hrvatskoj. Od početka 1992. na osnovu Vensova plana, ovaj prostor nalazio se pod zaštitom Ujedinjenih nacija. Ali bez obzira na tu činjenicu hrvatske oružane snage vršile su stalne napade na zaštićenu zonu sve do završnih operacija „Bljesak“ i „Oluja“ u maju i avgustu 1995. godine. Za vrijeme rata i u ovim operacijama iz Hrvatske je protjerano više od 400.000 Srba. Najbolja potvrda za ovu konstataciju je posljednji popis stanovništva koji je provela Hrvatska 2011. godine. Prema tome popisu Srba je bilo 186.633 sa tendencijom stalnog opadanja jer se uglavnom radi o povratnicima starije životne dobi.

Nakon ulaska u Evropsku uniju, Hrvatska je na temelju Zakona o prebivalištu iz 2012., a čija je primjena odlagana sve do kraja 2014., pod izgovorom ‘čišćenja popisa birača’ započela s poništavanjem ličnih karata i brisanjem Srba s biračkih popisa.
Prema podacima Ministarstva uprave Republike Hrvatske između 2011. i 2016. godine sa biračkih je popisa samo u 11 županija izbrisano više od 67.496 hrvatskih građana srpske nacionalnosti.

Koliko god brojke popisa možda pokazuju realno stanje na ratom devastiranim i u poratnom periodu dodatno opustjelim područjima Hrvatske, one su zabrinjavajuće i za lokalne sredine i za cjelokupnu srpsku zajednicu. Pogotovo bi to moglo biti nakon popisa stanovništva koji će usljediti 2021. godine: s biračkih popisa izbrisani Srbi, koji nemaju pravo na ličnu kartu, neće biti evidentirani ni na popisu stanovništva, pa ne treba posebno tumačiti kako će se to odraziti i na manjinsku zajednicu i na brojnost opšte populacije. Već se sada može konstatovati da će se ne samo obistiniti prognoza Franje Tuđmana da će Srba biti između 3 do 4%, nego i znatno manje.

Pad udjela u ukupnom broju stanovnika povlači za sobom i pad prava Srba kao nacionalne zajednice, propisanih Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina. Tihi egzodus Srba i dalje traje, što ilustruju podaci Državnog zavoda sa statistiku Republike Hrvatske, prema kojima su se od 2002. do 2013. iz Srbije, gde je utočište našlo više od 300.000 Srba izbjeglih / prognanih iz RH, u Hrvatsku doselilo svega 14.533, a iz Hrvatske u Srbiju odselilo 35.027.

Iznevjerena su i naša očekivanja da će Narodna Skupština Republike Srbije donijeti Rezoluciju u kojoj bi bila navedena sva ova problematika i date preporuke kako pomoći izbjeglim i prognanim Srbima koji su najveće žrtve ratova koji su vođeni u posljednjoj deceniji prošlog vijeka na području bivše SFRJ.

Ne samo da se u Hrvatskoj ne poštuju ljudska prava nego je u pitanju i imovina kako fizičkih lica tako i firmi iz Srbije. Stotine hiljada protjeranih Srba i drugih oštećenih građana kao i više od 400 firmi iz Srbije ne mogu više od dvije decenije da sudskim putem ostvare svoja iimovinska prava u Hrvatskoj. Ministarstvo državne imovine Hrvatske objavilo je javni poziv kojim daje u zakup na 30 godina odmarališta i druge nekretnine na Jadranu, a na koje Srbija polaže pravo prema Bečkom sporazumu o sukcesiji – Aneks G. Na ovakvu odluku očekivali smo da reaguje i Vlada Srbije i da se obrati Komitetu za ljudska prava UN i drugim međunarodnim institucijama kako bi se konačno ispoštovao Sporazum o sukcesiji koji je Hrvatska ratifikovala još 2004. godine.

Praktično, u pitanju su primjene izmjena i dopuna Zakona o upravljanju državnom imovinom koje je Hrvatskli sabor usvojio u maju 2018. godine i koji resornom hrvatskom ministarstvu omogućava da upravnja nekretninama i da stavlja u funkciju i one nekretnine za koje nisu rješeni imovinskopravni odnosi. Tako Hrvatska izdaje imovinu na koju Srbija ima pravo. Najmanje je što se moglo očekivati da se uvede stanje reciprociteta. Umjesto da poštuje Bečki sporazum o sukcesiji Hrvatska smatra da prije toga treba donijeti bilateralni sporazum sa Srbijom, a čini sve da do toga ne dođe. Hrvatska odbija da vrati srpsku imovinu jer je smatra hrvatskom imovinom, budući da su hrvatske vlasti 1992. godine donijele uredbu po kojoj je sva srpska imovina prešla u vlasništvo Republike Hrvatske.

Sve navedeno ukazuje da je položaj Srba u Republici Hrvatskoj sve teži. To najbolje pokazuje i reagovanje gradonačelnika Vukovara Ivana Penave koji ne samo što zabranjuje ćirilicu, nego je na sjednici gradskog vijeća bacio na pod statut grada Vukovara napisan na ćirilici. Ovo je među posljaednjim grub incident koji nije naišao na osudu ni predsjednice vlade Kolinde Grabar-Kitarević jer tako nažalost dobija nove poene pred predstojeće predsjedničke izbore. Ovakvim odnosom ne poštuje se ni odluka Ustavnog suda Hrvatske da prava srpske manjine moraju da se unaprede uz napomenu da će se svake godine situacija procjenjivati.

Na kraju nadam se da će i ova naša Konferencija među svoje zaključke uvrstiti i neke pomenute probleme, da će sa njima još jednom biti upoznate institucije Srbije i međunarodna zajednica i da će na kraju Hrvatska morati da ispoštuje preuzete obaveze i vrati Srbima ona prava koja im pripadaju.