Novi hrvatski zakon za stambeno zbrinjavanje ne prepoznaje bivše nosioce stanarskog prava

BEOGRAD - Hrvatska je jedina od bivših republika SFRJ ukinula stanarsko pravo i tako oštetila više od 30.000 nosioca stanarskog prava svojih državljana srpske nacionalnosti . Umjesto toga 2003. godine donijela je Program stambenog zbrinjavanja koji nikako nije mogao biti supstitucija za oduzeta stanarska prava, jer je to humanitarna a ne pravna kategorija. Ovo je bio jedan od uslova da Hrvatska zatvori Poglavlje 23 „Pravosuđe i temeljna ljudska prava“, i tako od sredine 2013. godine postane punopravna članica Evropske unije.

Pored toga, Hrvatska nije ispoštovala obaveze preuzete bilateralnim i međunarodnim ugovorima, a posebno je ignorirala Bečki sporazum o sukcesiji iz 2001., čijim se Aneksom G predviđa vraćanje na stanje od 31. decembra 1990.

Središnji državni ured za stambeno zbrinjavanje Republike Hrvatske 20 decembra 2018. godine uputio je Javni poziv za podnošenje prijava za stambeno zbrinjavanje u 2019. godini u skladu sa Zakonom o stambenom zbrinjavanju na potpomognutim područjima. Za razliku od ranijih godina, rok za predaju novog ili izmjenu postojećeg zahtjeva je 1.1. – 31.1. 2019. (Zakon o stambenom zbrinjavanju na potpomognutim područjima (“Narodne novine”, br. 106/18)

Glavni cilj koji želi postići Republika Hrvatska Zakonom o stambenom zbrinjavanju na potpomognutim područjima je da se uspostavi efikasan i operativan sistem mjera i aktivnosti koji će potpomoći povratak, ostanak i naseljavanje stanovništva na potpomognutim područjima, navodi se na sajtu Središnjeg državnog ureda za stambeno zbrinjavanje Republike Hrvatske
Pravo na stambeno zbrinjavanje može se ostvariti najmom te kupovinom kuće po povlašćenim uslovima stambenih jedinica u državnom vlasništvu kao i dodelom građevinskog materijala za popravak, izgradnju ili nadogradnju stambene jedinice na zemljištu u vlasništvu korisnika ili na državnom građevnom zemljištu.


Zakonom se proširuje teritorijalna nadležnost te isti pruža preduslove za efikasniju međuresornu suradnju Središnjeg državnog ureda s tjelima državne uprave i obuhvaćenim jedinicama lokalne samouprave, u sprovođenju zajedničkih programa stambenog zbrinjavanja kojima će se poticati i unaprediti demografski razvoj.

Hrvatski sabor je 21. novembra 2018. donio novi Zakon o stambenom zbrinjavanju na potpomognutim područjima koji se počeo primjenjivati od 1. januara ove godine. Prema tome novom zakonu navedene su brojne kategorije koje mogu ostvariti pravo na stambeno zbrinjavanje ali nema jedne posebne kategorije koju je Hrvatska pod pritiskom međunarodne zajednice bila priznala a to su bivši nosioci stanarskog prava, koji su uglavnom srpske nacionalnosti. Prema podacima Središnjeg ureda na dan izglasavanja zakona preostalo je još 669 takvih zahtjeva za rješavanje i to su uglavnom oni koji ne posjeduju ni jednu useljivu nekretninu niti rješeno trajno stambeno zbrinjavanje na području bivše Jugoslavije.

Što se tiče stambenog zbrinjavanja povratnika srpske nacionalnosti koji nisu uspjeli ostvariti svoje pravo na temelju Zakona o obnovi biće obuhvaćeni novom Uredbom o kriterijumima za bodovanje zahteva za stambeno zbrinjavanje.

Prema podacima iz Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje iznose se ukupne cifre iz kojih se ne vidi koliko je uloženo u stvaranje održivog povratka u mjestima gdje živi srpsko stanovništvo. Jedini podatak koji se može vezati uz srpsku povratničku populaciju jeste da je dodjeljeno oko 9.300 stambenih jedinica bivšim nositeljima stanarskog prava, od čega je 1.647 stambenih jedinica dano u najam izvan područja posebne državne skrbi. Glavni problem i dalje su ograničena sredstva državnog proračuna i to što određen broj korisnika ne koristi dodjeljenu nekretninu za stambeno zbrinjavanje.

Ni predstavnici Srba u Hrvatskom saboru nisu zadovoljni sa proklamovanim ciljevima stambenog zbrinjavanja. Uz sve navedeno administrativni postupak rješavanja je spor pa mnogi godinama čekaju i prije dožive biološki kraj nego pozitivno rješenje. Paradoksalno je da se u nekim slučajevima stambeno zbrinjavaju ljudi koji se ne vraćaju, a ne povratnici koji tamo već žive više od deset godina u teškim uslovima. Apsurdna je i činjenica da se liste čekanja godinama povećavaju a broj stanovnika se smanjuje.
Bivši nosioci stanarskog prava svakako ne mogu biti zadovoljni sa ovakvim zakonom jer bi pravda jedino bila zadovoljena kada bi se primjenio „Aneks G“ Bečkog sporazuma o sukcesiji i kada bi im bila vraćena njihova nezakonito oduzeta stanarska prava.