Milina peta zima u kontejneru

I dalje u kontejneru bez vode – Mile Jarić | Foto: Vladimir Jurišić

MAJSKE POLJANE - Mile Jarić (68) iz Majskih Poljana kraj Gline nikad neće zaboraviti dan kada su započele njegove. Nakon toga 3. listopada 1991. godine, njegov život krenuo je nizbrdo i još uvijek se kotrlja sve niže bez ikakve nade da će se nešto promijeniti ili barem malo popraviti.

- Radio sam u Službi državne sigurnosti u Savskoj ulici u Zagrebu i kad sam se vratio s godišnjeg odmora, 3. oktobra 1991. na hodniku me susreo moj pretpostavljeni i pitao me što radim ovdje. Kad sam objasnio da sam se vratio s godišnjeg, rekao mi je da razdužim oružje i da dođem po radnu knjižicu jer "neće njemu Srbi čuvati Hrvatsku". Nije bilo druge nego postupiti po naređenju i tako sam se, zajedno s još više od stotinu mojih kolega i sunarodnjaka, našao na ulici. Imao sam iznajmljen stan u Zagrebu pa sam u ratu preživljavao radeći svakakve, uglavnom građevinarske poslove i nekako se snalazio i provlačio ali Zagreb nisam napuštao. Obitelj mi je bila u Majskim Poljanama, a kako su vremena bila opasna i glava se lako gubila, rijetko sam ih posjećivao i nakon završetka rata - priča nam Mile Jarić.

Prije četrnaest godina, Mile je ostao bez supruge Mirjane koja je podlegla zloćudnoj bolesti, kćerka Dragana odavno je s obitelji u Mladenovcu u Srbiji, pa Dragan već dugo samuje. Otkaz u Državnoj sigurnosti bio je tek početak njegovih nevolja. Nakon rata vratio se u Majske Poljane u devastiranu kuću ali on i Mirjana zasukali su rukave pa nekako sve posložili i krenuli dalje. Nije to bio život u izobilju ali kruha je uvijek bilo.

Kako je Mile uvijek bio vrijedan, što je naslijedio od svog oca građevinara, uvijek se vješto snalazio i svaki dan vrijedno radio. Taman kad su Jarići stali na noge, Mirjana se razboljela i preminula, a Mile je nastavio dalje. Mislio je da je ipak došao kraj njegovim nevoljama jer nije vidio ništa što bi ga moglo unazaditi ili zaustaviti u životu. Još je bio u punoj snazi, a posla je bilo na sve strane. Prevario se. U zimu, krajem 2020., Baniju je pogodio potres.

Jednostavno sam pustio sve u vražju mater i pomirio se s činjenicom da ću jednoga dana umrijeti u ovom neudobnom kontejneru

- Bio sam u kući kad se sve zaljuljalo. Uspio sam istrčati na dvorište koje je u trenu bilo puno prašine. Kad se sve razišlo i kad sam ugledao kuću, srce mi je počelo preskakati i prosto nisam mogao doći sebi. Sve što sam cijeli život mukom stjecao, nestalo je u trenu. Dva dana sam obilazio hrpu cigala u nevjerici pa sam čak načas pomislio da bi bilo bolje da me zatrpalo. Skrasio sam se kod susjeda, a treći dan je stigla pomoć Civilne zaštite od koje sam dobio ovaj kontejner u kojemu nas dva sada razgovaramo. Slobodno napiši da mi je ovo peta zima u kontejneru u kojemu nema vode, a prema svemu sudeći, tako će i ostati. Odmah sam pohitao u Glinu, prijavio se za obnovu i uskoro su stigli stručnjaci. Svi su u selu dobili nekakve naljepnice samo ja nisam jer na moju kuću naljepnicu se nije imalo gdje nalijepiti. E, poslije te posjete ja sam čekao i čekao. Kad mi je dozlogrdjelo otišao sam u gradsku upravu. Slali su me od kancelarije do kancelarije, od činovnika do činovnika ali ništa nisam mogao ostvariti. Na moj upit kad će mi država obnoviti kuću, svi su odgovarali da budem strpljiv, kao, nisam ja jedini kome je srušena kuća. Još sam jednom otišao u Glinu, a kako su odgovori uvijek bili isti i ništa nisam uspio saznati niti obaviti, jednostavno sam pustio sve u vražju mater i pomirio se s činjenicom da ću jednoga dana umrijeti u ovom neudobnom kontejneru - razočaran je Mile Jarić.

Kako su prolazili dani, mjeseci i godine, Mile se sve više prilagođavao novom načinu života i uspio je nekako sve podrediti svojim potrebama pa neudobnost, vrućine, hladnoće i skučenost više ne osjećao kao prije. Navikao je na takav život ali nikako se ne može pomiriti s činjenicom da su mnogima obnovljene kuće koje su bile i manje oštećene nego njegova, a za njega i njegovu kuću nitko ne mari. Kao da nema ni njega ni kuće.

Mile Jarić živi od 230 eura mirovine što je zaslužio za 23 godine radnog staža. Kako god mora obazrivo raspoređivati boravak u skučenom kontejneru, tako još obazrivije mora raspoređivati crkavicu od mirovine. Kad plati sve obaveze i režije, jedva da mu ostanu nešto više od 3 eura dnevno pa je postao pravi majstor u financijskom poslovanju i organizaciji životnih prioriteta.

- Uglavnom nisam gladan niti sam ikome dužan. Do prve trgovine imam skoro tri kilometra pa kad krenem, sve putem kontam što mi sve treba ali kad dođem pred trgovca i vidim cijene, moje želje se prepolove. Trgovac me pozna i kad vidim da se nećkam za neku namirnicu kaže mi da ju slobodno uzmem, on će zapisati pa ću platiti drugi put. No nikada nisam prihvatio njegove ponude jer neće Mile Jarić biti uveden u nekakve tamo crne teke dužnika. Imam ja teku kod kuće, znam i ja računati ali dugovati neću. Koliko imam toliko kupujem i to je to - dosljedan je Mile.

Veliki problem Mili Jariću predstavlja pitka voda. Bunar u dvorištu u kojemu je od davnina bila odlična voda za piće, zarušen je i zamućen u potresu pa vodu iz njega Mile koristi samo za pranje. Za kuhanje i piće odlazi kod komšije svakoga dana po svježu vodu i to mu pričinjava značajan problem pa su mu priskočili u pomoć djelatnici Crvenog križa iz Gline koji mu povremeno donose vodu iz trgovine.

U zaselku Majskih Poljana, Zlonogama gdje živi Mile danas je svega četvero stanovnika, a nekada ih je bilo pedesetak i to u dobroj mjeri žalosti našeg domaćina.

- Moj novinar, piši tamo: propalo je! Nema mladosti, zaredali sprovodi i druge nevolje. Do kada ćemo izdržati, ne znam - rezigniran je Mile Jarić.

Vladimir Jurišić; Portal Novosti