Milka ne želi doktoru

Drva su u šupi – Dragana Marković i Milka Brajenović

HRVATSKA KOSTAJNICA - Premda se nikad nije udavala i imala djece pa sada u poznoj dobi živi sama na periferiji Hrvatske Kostajnice, 87-godišnja Milka Brajenović nekim čudom preživljava iz mjeseca u mjesec bez ikakvih novčanih problema i briga; ne zna zapravo ni kolika joj je mirovina, jer je ovlastila svoga brata Iliju da njome raspolaže.

- Brat me riješio velikih problema. Stanuje tu blizu, odmah preko pruge, ali je trenutačno na poslu na moru. On plaća sve moje račune, brine da imam što jesti, kupi potrebno, a tu i tamo ostavi nešto para da se nađe za 'nedajbože'. Da sama moram raspolagati penzijom, bila bi to velika zbrka i nevolja, ne znam više kako bih po gradu plaćala račune i obilazila dućane. Ovako, moj Ilija obavi sve što treba i ja mirna, bolje se ne može. Znate, zdravlje mi nije baš neko, tlak sve viši, a noge sve slabije, no nekako deveram, premda polaganije. Što je najgore, sve slabije čujem; netko će možda reći da to nije neki problem, ali meni je stvarno teško razumjeti druge. Kad me neko posjeti, mora dobro vikati i galamiti kao vi sada, inače ništa od divana - objašnjava nam Milka Brajenović.

Prošle su već tri godine otkako je Milka bila kod doktora da joj izmjeri tlak i propiše terapiju lijekovima. Svi nagovori da ode ponovno na pregled su bezuspješni, baš kao i pokušaji da namakne za aparat koji bi joj vjerojatno poboljšao sluh: njezin liječnik u sklopu javnog zdravstva ga je odobrio, no morala bi ga nadoplatiti iz vlastitog džepa. Tako da se susreti sa njezinim sve rjeđim gostima doista odvijaju u sve težem sporazumijevanju, uvjeravamo se i sami.

Što je najgore, sve slabije čujem i stvarno mi je teško razumjeti druge. Kad me neko posjeti, mora dobro vikati i galamiti kao vi sada, inače ništa od divana, kaže sugovornica Novosti

Kad je u augustu 1995. započela Oluja, naša je vremešna sugovornica s većinom svojih komšija pobjegla od kuće, ali nije daleko otišla: dok su ostali bez osvrtanja hitali prema Bosni, pa odonud još dalje, u Srbiju, ona se danima, sve dok pucnjava nije jenjala, skrivala po gustišima, jarcima i šipražju šumovite Divuše, brda nadomak Dvora. Doduše, nije bila skroz sama, krila se u takvom utočištu s još jednim čovjekom u nevolji kojeg je ondje upoznala.

- Čovjek koji me spasio u toj šumetini iznad Une zvao se Dragan Vujanović. Brinuo se o meni, skrivao me i čuvao stražu: sam vrag zna kako bih inače preživjela u toj divljini. Kad smo se poslije desetak dana vratili u Kostajnicu, nastavili smo živjeti zajedno, pa smo tako skupa prepinjali sve dok on prije tri godine nije umro. A ja sad sama živim u njegovoj kući, tako smo se dogovorili dok je bio živ - kaže nam vremešna sugovornica.

Upravo na dan kad smo je posjetili, stiglo joj je naručeno ogrjevno drvo; da joj u ispomoć nije stigla Dragana Maraković iz kostajničkog Crvenog križa, mala je vjerojatnost da bi ga sama uspjela prije kiša i snijega spremiti u šupu. Zahvaljujući toj humanitarki, drva su u tili čas bila na suhom, pa joj se domaćica 'odužila' kavom pripremljenom po starinski, 'ispečenoj' u bakrenoj džezvi i posluženoj s par kocki šećera. I mi se pridružismo tom kafenisanju natenane, koje je bilo dugo i radosno unatoč priličnom nadvikivanju koje smo stvarali.

Milka Brajenović rođena je prije puno godina u selu Šakanlije, koje se danas nalazi u sklopu Općine Dvor. Sada se mještani koji ondje žive mogu pobrojati na prste jedne ruke, a statistički podaci kažu da ih je davne 1890. bilo čak 750. Stotinjak godina kasnije, taj će broj pasti na jedva 190, a prema popisu stanovništva iz 2011. u selu je obitavalo oko tridesetak osoba, što stalnih a što povremenih stanovnika. Danas je ondje gotovo nemoguće ikoga susresti, pa će se Šakanlije najvjerojatnije doskora naći na sve duljem i sve otužnijem popisu banijskih sela koja više ne postoje.

- A da samo znate kako je u mom djetinjstvu bilo veselo u Šakanlijama, ljepšeg sela nadaleko niste mogli naći! Kad bi s proljećem sve procvjetalo i oživjelo, bio bi to pravi raj, a ljudi u njemu i dobri i složni: živjelo se od poljoprivrede, pa sam i ja još sva malešna kopala po njivama i radila sve drugo što bi stariji zapovjedili, ali ništa mi nije bilo teško. Bilo je stvarno lijepo, ne znaš je li ljepše to proljeće svo u beharu, ljeto kad se spuštamo po osvježenje do Une, jesen s obiljem sočnog voća ili zima stvorena za sanjkanje po brdima... Al' eto, bilo pa prošlo, čini mi se da će moje Šakanlije skroz nestati čim umre onih par staraca u njima, a i moja lijepa sjećanja na prekrasno djetinjstvo koje smo proveli zajedno. Nikad više takve sreće i takve ljepote doživjeti neću – prisjeća se Milka, vidno ganuta vlastitim uspomenama. Dragana Maraković bar dvaput tjedno obiđe našu domaćicu.

- Poklanjamo puno pažnje hrabroj starici, donosimo joj lijekove i druge potrepštine, pospremimo kuću, a danas, vidjeli ste i sami, spremamo drva pod krov. Bez pomoći nas iz Crvenog križa bilo bi joj stvarno teško, unatoč bratskoj brizi, pa ne čudi što nam se uvijek obraduje i što nas nastoji što dulje zadržati u razgovoru uz kavu. To joj je važnije od svih poslova koje obavimo. Zato rado popričam s njom, iako radi slabog sluha to znade biti prilično iscrpljujuće, pa i teže od fizičkog rada. Ranije smo je obilazili kako bi na koga od nas u CK-u došao red, ali je onda Milka izrazila želju da to budem samo ja. Tako je sada ona isključivo moja briga, ali smo se na neki način zavoljele, pa mi ništa nije teško. Uglavnom me u svemu sluša, samo je nikako ne uspijevam nagovoriti da ode do doktora, valjda misli da bi je zadržali u bolnici. Ja je uvjeravam u suprotno zajedno s Ilijom, ali ništa ne pomaže, ona je odlučila da neće i o tome se jednostavno više nema što raspravljati – opisuje nam za kraj druženja gerontodomaćica Dragana upornost, volju i tvrdoglavost svoje vremešne, no još vitalne korisnice.

Vladimir Jurišić; Portal Novosti