Život u crvenom

Sto nevolja, ali ne odustaju od života - Borka i Dragomir Pavlović | Foto: Vladimir JurišićRAUSOVAC - Kuća vam je jako oštećena, boravak u njoj opasan je po život i moramo staviti crvenu naljepnicu. Kažete da nemate gdje drugdje boraviti? Onda ćemo nalijepiti žutu, pa nastavite živjeti u njoj, otprilike tim riječima su statičari na najjednostavniji i 'najjeftiniji' način riješili stambeno pitanje 70-godišnje Borke i 72-godišnjeg Dragomira Pavlovića nakon što je u snažnom banijskom potresu potkraj 2020. teško oštećen njihov jedini dom, onaj u Rausovcu kraj Kostajnice.

- Od potresa, dakle dulje od tri godine, još smo u kući u kojoj je po život opasno boraviti. Ali drugog izlaza nemamo: nit' nas se što pitalo, nit' smo dobili kontejner ili kamp-kućicu, pa i dalje svake noći skačemo na svaki šum. Ne znamo je li to potres ili tek jači nalet vjetra. Za sada nam je dobro, a do kada će, pitanje je – tumači nam Dragomir.

Drvenu kuću podigao je još 1946. njegov otac Boško, oblijepivši je u skladu s tradicionalnom gradnjom blatom: sve do potresa, u tom se skromnom zdanju dobro živjelo i sigurno odrastalo. Ali u katastrofi čiji je epicentar bio u petrinjskom kraju, kameni temelji prizemnice dijelom su se rasuli, pa su drvene grede popucale na nekoliko mjesta, nakrivljujući dom Pavlovićevih do te mjere da se za svakog jačeg vjetra i nevremena ozbiljno ljulja uz jezivu škripu.

- Kad je onako snažno zatreslo, Dragomir je odmarao na krevetu, a ja taman bila izišla van, na dvorište. Jako me podrhtavanje tla zamalo srušilo, jedva sam povratila ravnotežu da uletim unutra kako bih saznala što mi je s mužem: posvuda je još letjela prašina, žbuka i dijelovi razbijenog posuđa, ali njemu, nasreću, ništa! Ne sjećam se da me išta tako uplašilo kao taj potres, čovjek može pobjeći od vatre i vode, ali kad se zemlja zatrese, samo te sreća može spasiti. A mi smo je, eto, imali – domeće Borka.

Radomir i Borka danas žive sami, sin Dalibor je s obitelji u Zagrebu a kći Daliborka u Novom Sadu. Zajedno primaju tristotinjak eura mirovine, pa su prisiljeni svakog proljeća iznova obrađivati vrt i saditi najnužnije, samo da prežive. K tomu, donedavno ih je mučio problem s pitkom vodom: vodovoda u selu nije nikad bilo, ali su iz dubokog bunara usred dvorišta izvlačili vodu sve dok nisu onemoćali. Nekim sretnim slučajem posjetio ih je kostajnički dogradonačelnik, koji im je odlučio pomoći, vidjevši koliko se muče s izvlačenjem svake kante.

- Sam nam je bog poslao Duška Grbića u dvorište! Prvo priključno mjesto na lokalni vodovod udaljeno je od nas oko dva kilometra, pa za toliko kopanja nismo nikad imali ni volje ni novca. Snalazili smo se nekako s bunarom sve dok se kanta dala vući gore, a onda nam je dogradonačelnik uskočio u nevolji pozivom dožupanici Mirjani Olujić, koja je odmah alarmirala Srpsko narodno vijeće i poznatu glinsku aktivistkinju Ljubu Vrgu. Potom je sve išlo k'o na filmu: još pamtim dožupaničine riječi da će sama, svojim novcem, financirati postavljanje pumpe u naše dvorište ako se brzo ne iznađe nekakvo rješenje. Nasreću, upali smo nedugo poslije toga u nekakav program kroz koji smo dobili rezervoar za vodu s jakom pumpom, pa sad u kuhinji samo okrenemo pipu da voda poteče – kaže Dragomir.

Vjerojatno nema osobe na Baniji i Kordunu čiji se život nije korijenito promijenio u turbulencijama 1990-ih, pogotovu tijekom Oluje. Svaki razgovor s pripadnicima srpske zajednice neminovno se dotiče te teme i nevolje koja je mnogima odredila sudbinu. Tako su i mještani malog Rausovca u panici napuštali svoja stara ognjišta čim se nad selo, poput kakve zlokobne magle, nadvila grmljavina topova a strahovanja se zgusnula u zraku kao da se nožem daju rezati. Ni Pavlovići nisu bili izuzetak, i ta se porodica dala u bijeg ne znajući ni kako će ni kamo će.

- Kazala sam vam da nema goreg od potresa, al' se ispravljam, ipak ima: u potresu strah potraje nekoliko sekundi, ali onaj koji smo osjetili kad je grunula Oluja zavukao se u kosti i zasvagda izjeda. Krenuli smo tada s djecom i najnužnijim stvarima, a pojma nismo imali hoćemo li živi nekamo dospjeti. Završili smo kod moje sestre u Novom Sadu i sve do 2011. i povratka u Rausovac svakodnevno smo se žestoko borili samo da preživimo. Kad smo se napokon vratili iz Srbije, sve što smo u selu ostavili bilo je uništeno i opustošeno, pa smo za goli početak morali zametnuti par ovaca. Od države, Crvenog križa i drugih humanitarnih organizacija dobivali bismo, ali tek povremeno, neku financijsku i materijalnu pomoć. I tako smo se pomalo počeli vraćati u kakvu-takvu normalu - prisjeća se Borka.

Dragomir je nekoć igrao nogomet za kostajnički Banija Promet, klub koji se natjecao u tadašnjoj zagrebačko-karlovačko-sisačkoj regionalnoj ligi. Naziv je, jasno, ekipa uzela po trgovačkom poduzeću u kojem je i mladi Pavlović kao skladištar radio punih 17 godina, sve do destruktivnih devedesetih.

Igra koja život znači donosila mu je mnogo radosti, ali je ostavila i posljedicu u obliku ozljede koljena koje nikada nije zacijelilo kako treba, pa Dragomir danas teško hoda, očekujući nužnu operaciju. Kako od svakog zla, očito, postoji veće, lani je na njega palo drvo koje je pokušavao posjeći u obližnjoj šumi da se Borka i on imaju čime ogrijati, prilikom čega mu je jedno od sedam polomljenih rebara probilo plućno krilo.

Ni Borkino stanje nije neki svijetli primjer dobrog zdravlja u osmom desetljeću života, ali se na uobičajeni visok tlak i povišenu razinu šećera u krvi previše ne obazire, možda i zato što, poput supruga, mora naporno raditi. Drugog izlaza za njih dvoje, očito, nema.

Vladimir Jurišić; Portal Novosti