Priče o dimu Jagode Kljaić (3): Kako besplatno potpaliti jutarnju vatru

I sada, trinaest godina nakon razgovora sa dimovima, razotkrivenim u kraćoj pisanoj impresiji (2011), ima dimova. Drugačijih. Čini se da ni jedan nije sličan onima iz te godine i te zime.

Kako bi i bio kad ni jedna kuća nije ista kao prije trinaest godina. Mnoge je osakatilo vrijeme što je prohujalo, umro netko u kući, možda baš onaj koji je ranim jutrom potpaljivao triješće i klipice, gledao da koristi što manji komadić kocke za potpalu, njih treba kupovati, s novinama se ionako već dugo ne potpaljuje, u malo bi se kojoj kući našle, dobar se kruh može kupiti za cijenu dnevnih novina, litra i pol mlijeka, za jedne dnevne novine deset jaja – hej, deset jaja, sa komadom kruha to je deset obroka, deset doručaka, večera a nekome bogme i deset ručkova. Za pet dana takvih novina još ponegdje na Baniji eto tegle meda, pola zime po žličicu u večernji čaj, ili onda kad „mi se jede nešto slatko“. Sve važne događaje ionako uzastopce ponavljaju svaki sat u radijskim i televizijskim vijestima, a novosti koje se dogode u prostoru što ga domaćin može obići na noge ili biciklom čut će od dolaznika, dobošara i izvjestilaca.

Prema božjoj, što znači svemirskoj pravednosti, novine bi trebale biti besplatne, kako bi iz žeravice suknule kroz dimnjak i vinule se u trajno obitavalište među oblake, odakle bi se opet vratile na zemlju kao kišne kapi, e sve da bi se uvjerile kako dolje, u prostoru opisanom i oslikanom u njima, nema nikakvih promjena u bolje i ljepše. Kad bi se vratile, recimo, one novine od januara 2011. godine, ne bi se usudile ni pomisliti da su nekad postojale. Poželjele bi što prije peć, šibice, vatru, dimnjak, samo da pobjegnu i ne gledaju, da ne nude i ne daju sebe kao slobodan prostor za riječ i sliku o žalosti, ubijanju, bježanju, gladovanju, razočaranju, izgubljenoj nadi, otpuštenim željama.

A ispod dimnjaka danas … ako je jedan preselio na drugi svijet, samo će hrabri onaj drugi ostati sâm u kući, i taj star, nemoćan, zavisan od pomoći komšija i dobrih žena organiziranih u državne udruge socijalne brige. Dođu jednom-dvaput tjedno, unesu drva u hodnik, raspire vatru, sve pucketa čak i kroz dimnjak, ali, kad odu, onaj koji ostaje jedva održava toplinu, tutne tu i tamo cjepanicu na skoro utrnuti žar, štedi drva, zaboravi, nije mu važan stupanj topline, čeka vlastito totalno ohlađivanje.

Nikad iz te kuće dima iz dva dimnjaka, onoga koji je izvijao priču o životu. Da je zaviriti u dvorište, možda bi se vidjelo nekoliko kokica, što bi značilo da u kući ima poneko jaje, ali med, e to je već drugačije pitanje, i nesigurnije, i neugodnije, pa ne treba ni spominjati u staračkim, samačkim, najčešće i siromašnim kućercima.

U kući u kojoj živim – bogatstvo. I jaja, i meda, i novina. Poželjeh ih ovjekovječiti uz ovu priču, fotografiju ću nazvati: Kolaž života. Iznad njega izvija dim. Iz kaljeve peći koju sebično nazivam svojom, počeo se ocrtavati na zidu tuđe kuće, sa naše dvorišne strane, u 9.45, a dok sam ušla u kuću, u 10.30, više ga nije bilo. Mogu ga pratiti samo kad je dopodne sunčano. U nešto više od pola sata ojača i postane nevidljiv, stopljen sa dnevnom svjetlosti.

Ispod nadstrešnice? Sve kao u nepostojećoj Barbie kućici za drva. Lanjski suhi grab i bukva, ovogodišnji sirovi bagrem, bijeli i žuti, a u Barbikinoj igraonici dvije poveće kartonske kutije. Stigle u ranu jesen iz daljine od 70 kilometara, iz sela Papići, općina Sunja, kutije napunio Mirko, star i mlad 90 godina. Govori kćer Nada: bavi se sitnim poslovima i hobijima đeljajući, obljajući i plemenito obrađujući drvo. Lučke za potpalu vatre pravi tešući cjepanice za grijanje. Od jasena je radio držalice za motiku, sikiru, kosišta, štijačicu, bradvilj, tesarsku sikiricu; od debljih ljeski pravio je držalice za vile i lopate. U tome se nateska ljuščica koje marljivo sprema za podlaganje vatre. Oba su drveta lagana, pa ih stoga koristi. Velike lučke teše tesarskom sikiricom, a onda ih obla velikim i malim oblićem.

Te paperjaste oni nazivaju „obljevina“, a meni na umu samo jedan naziv: holcvara. Lutke koje smo dobivali iz Trsta prije 50-60 godina, one koje su sjedile na bračnim krevetima naših roditelja, a mogle su se pokretati i govoriti, u velikim kutijama su bile obložene holcvarom. Danas čak ni sveznajući Google ne pamti tu riječ.

Jesam li zaista napredovala kad takvu holcvaru koristim za potpalu i ne moram kupovati ni kocke ni novine? Nisam! Stojim na jednom mjestu. A lučke i obljevina lepršaju od čovjeka do peći, pa u dimnjak, i u nebesa. Kao da imaju dušu!

Priče o dimu Jagode Kljaić (1): Odjek u nebu
Priče o dimu Jagode Kljaić (2): Cigla koja je preživjela
Priče o dimu Jagode Kljaić (4): Cijeli svijet u maloj varoši

Piše: Jagoda Kljaić, spisateljica i pesnikinja iz Gline
Treća od četiri "Priče iz dima" Jagode Kljaić
koje su objavljene u nedeljnom izdanju "Blica"

Foto: Privatna arhiva