Đuro Baltić: Specijalac za katastrofe

Kako ste dočekali još jednu Novu godinu u svom razrušenom domu?

Jadne su te moje Nove godine i Božići nakon potresa. Kad je streslo, kuća mi se raspala na sve strane. Upozorili su me da u nju ne smijem ulaziti. Nije prošlo par dana i eto ti Nove godine 2021. Kako nisam imao gdje spavati, svejedno sam ušao u kuću, ali sam se osjećao kao nekakav "specijalac za katastrofe". Legao sam u čizmama, kraj mene ruksak sa stvarima za preživljavanje, odmah do njega kramp i lopata ako me zatrpa, hrana i voda za dan-dva. Treslo je svaki čas pa sam stalno izlijetao van. Eto, tako je prošla prva novogodišnja noć pa nekoliko dana kasnije i Božić. Onda sam dobio kamp-kućicu koja prokišnjava, a nakon mjesec-dva stigao je kontejner. Drugu Novu godinu i Božić dočekao sam u njemu, sam i skromno da skromnije ne može biti. Evo, prije par dana opet sam, treći put, dočekao Novu kao samotnjak, a dolazi i Božić koji će isto tako biti skroman i, rekao bih, pomalo tužan.

Dakle, potres na Baniji uvelike je promijenio vaš život?

Ne samo da ga je promijenio, već ga je potpuno izokrenuo i rasturio! Mislim da više nikad neću doći u ranije stanje. Taman kad sam, godinama nakon povratka iz izbjeglištva, ponovo nekako sredio stvari oko opljačkane kuće i zapuštene zemlje, eto ti vraga. Nauživao sam se straha više nego u "Oluji". Tada smo bježali od rata prema Bosni, dalje prema Srbiji i znali smo da ćemo biti sigurni ako živi stignemo. Kad grune potres, svugdje te može ubiti ili zatrpati. Iako imam jednaku crkavicu od socijale, 1.300 kuna mjesečno, izgleda da je nakon potresa ona nekako manja pa nikako da je rasporedim kako valja.

Pamtite li vremena kad je bilo drugačije?

S ovim pitanjem diraš me u srce. Rano sam ostao bez oca, majka je umrla prije desetak godina, nikad se nisam oženio i eto me u samoći. Oduvijek živim u Balincu, na Baltić Brdu, i sjećam se praznika u našem selu. Iz svakog dvorišta u pretprazničkim večerima širio se miris odojka na ražnju. Mi djeca obilazili smo dvorišta i umakali kruh u moču dok se ne umorimo. Stariji su pijuckali rakiju, divanili i pazili da prase ne izgori. Kad bi ujutro osvanuo praznik, bila je to bajka. Vidiš, zato mi se srce para kad se toga sjetim. Evo, prođoše tri Nove godine i dva Božića, a sada i treći nakon potresa, a nigdje mirisa pečenke, nigdje živosti i ljudovanja. Sve se nekako umrtvilo, svako vodi svoju brigu. Nekad bilo, sad se spominjalo.