In memoriam: Ljuban Martinović

Vijest je stigla jučer predvečer iz Amerike, iz države New Jersey, iz grada Newarka, od školskog druga Vase.

Odavno nisam pripremala rascvjetanu trpezu. Nijednom poslije potresa, tih banijskih „deset sekundi“ kojima evo prolazi dvadeset i prvi mjesec. Danas, a utorak je, šesti septembar, ruže se nekako izvukle u visinu, pune cvijeta čije latice pozivaju da ih se mirisne ubere prije nego što ih najavljena kiša gurne prema zemlji i zabije u grane pune trnja.

Pa tako danas napravih rascvjetanu trpezu. Za glavno jelo svega pomalo: kuhanog graha iz kutije od sladoleda, grah kupljen u trgovačkom centru, bogtepita odakle je, odavno skuhan pa zamrznut, bijeli luk iz Kine, sjemenke suncokreta pakirane u Njemačkoj, mljeveni papar ne zna se odakle ali proizveden u Bugarskoj, Равно поле, обш. Елин Пелин, crvena paprika iz Mađarske. Jedino za što sigurno znam odakle je ono je iz moga dvorišta: rascvjetane latice ruža i nevena kojima garniram „skuhani“, tj. podgrijani ručak.

Možda ni danas ne bi bilo rascvjetanog ručka da ne izađoh u dvorište sa mislima na sjećanje. O vremenu otprije osam godina i onda sve dublje u daljinu, u prošlost, u prebrojavanje: koliko je otišlo s ovoga svijeta, a koliko nas je ostalo u nepredvidivom vremenu ispred, iz generacije koja je 1969. godine završila četvrti razred Gimnazije „Luka Bačak“ u Glini. Utaman preračunavam da nas je pola – pola.

Prije dva dana u vječna lovišta velikog boga Manitua otišao je naš prijatelj Ljuban Martinović. Zašto kod Manitua? Prema čejenskim mitovima, Veliki Duh ili Manitu - jedna vrsta boga - stvorio je ocean, ribe i morske ptice. Ptice - umorne od neprestana leta - požele naći mjesto gdje bi se mogle malo odmoriti i vratiti snagu. Jedna od njih zaroni na dno oceana i donese malo blata. Veliki Duh ga počne mijesiti u rukama. Malo-pomalo, grumen je postajao sve veći. Jedna ga kornjača stavi na leđa. I tako je nastala Zemlja. (Wikipedija, indijanska mitologija)

Iz šake te zemlje u Zemlji, ovdje na Baniji, potekao je i naš dragi Kokica. U selu ili danas zaseoku Martinovići, službeno kategorizirano kao: naselje u sastavu Grada Gline – sve gore od gorega – udaljeno 16-17 kilometara od „Grada“, koje je prema popisu stanovništva iz 2001. godine imalo 94 stanovnika u 49 domaćinstava, a deset godina kasnije, ili od ove 11 godina ranije, imalo je 71 stanovnika (popis iz 2021. još nije sređen a nema smisla da odem u selo i obavim najnoviji popis). Tih, nenametljiv, oprezan, da bi djelovao i sramežljiv, ponekad udaljen od ostalih kao da ima svoj svijet, ali siguran u sebe, takvog ga pamtimo iz gimnazijskih klupa. Od onda kad je sa sigurnošću, pomalo nadobudno i neskromno, tvrdio: ja ću biti doktor, i to klasa, poznati i priznati. Šta ćeš kad to Banijac sebi utuvi u glavu! Samo čekati kako će se životna situacija razvijati.

O uglednom i vrsnom specijalisti sportske medicine, zaslužnom za uspjehe odbojkaških reprezentacija Jugoslavije i Srbije, ovih dana sa poštovanjem i tugom govore oni koji su ga poznavali tih četrdeset i više godina. Za uvjeriti se u to dovoljno je prelistati bilo koje srbijanske novine i portale.

A mi koji Ljubana, Kokicu kako smo ga od milja zvali, znamo iz osnovnoškolskih i gimnazijskih klupa, uzimamo si bogomdano pravo reći da smo uvijek bili ponosni što je naš školski drug. I što je dolazio na naše godišnjice mature, posljednji put 2014. godine, na 45. godišnjicu. Prije tri godine, kad smo se okupili uz 50 godina maturiranja, nije došao, putevi su ga odvukli tko zna na koju stranu svijeta.

Zato danas te uzdignute grane ruža u mom dvorištu kao da vuku u nebo. Posljednji put Kokica je hodao tim dvorištem baš tada, prije osam godina, sjećao se mojih pokojnih koje je sve poznavao: sestre, majke i oca, spominjao neke svoje uspomene na njih. Tek kad ih je on ispričao, onda sam se i sama sjetila. Pa se i ostali prisjetili, oni koji su se u to rano poslijepodne, početkom ljeta, okupili u dvorištu, sve nekako sa željom da se odmah drugi dan nakon druženja, večere i uslikavanja, jednostavno ne raziđemo kao rakova djeca.

Čuli su se prijedlozi da se sastajemo svake dve godine. Prebrzo odlazimo – dobacio je netko. Nismo definirali. Ruže čekaju sljedeće okupljanje. I od njih se jedna trajno ugasila. Da bih ih spasila za dopodnevnu kavu školskih drugara koji će doći na okupljanje 2024. godine, o, brzo će to, brže nego što mislimo, ukazala sam im baš danas čast ukrašavanja rascvjetane trpeze.
Nakon dugo vremena, a u znak sjećanja na Ljubana Martinovića, odavde, sa Banije.

Autor: Jagoda Kljaić