Kako je stradala i nestala porodica Zec iz Petrinje

Istražujući prošlost, stvaralaštvо i značaj pojedinih ličnosti unutar srpskog naroda na Baniji često sam uzgred saznao mnogo interesantnih podataka i za članove šire porodice te ličnosti. Ono što mi je posebno zaokupljalo pažnju tokom rada, jeste da sam uočio nekoliko činjenica koje su se skoro po pravilu nametale, a to je da su mnogi od njih zbog svoje pripadnosti srpskom narodu i srpskoj pravoslavnoj crkvi imali poteškoće u svom obrazovanju, radu, stvaralaštvu i napredovanju i drugo, da su zbog te iste pripadnosti u posebno teškim vremenima bili izloženi progonu i uništenju. Činjenica je također, da iako se jedan dio njih tokom života, društveno i politički udaljio od svoga naroda i vjere, nije im pomoglo da u datom momentu izbjegnu njegovu kolektivnu sudbinu. Pronalaženje puteva kako bi se izbjegle ove stoljetne zamke uvele su pojedine ličnosti u nemoguće, strašne i počesto tragične sudbine. Gotovo svaka historija stradalnika sa Banije je jedan predložak ili scenario za roman, dramu ili film sa interesantnim, izuzetnim, ponekad čudnim i nestvarnim likovima, nevjerovatnim događajima, dubokim osjećanjima, dilemama, nadanjima, vjeri i nevjeri, smislu i besmislu borbe i samog života.

Pokušaću u ovom radu da potvrdim moja saznanja i uvjerenja i to na primjeru jedne srpske građanske porodice iz Petrinje. Rad je nastao na osnovu prikupljenih informacija, kazivanja, podataka, dostupnih dokumenata i ostale građe, a nazvao bih ga dokumentarnom pričom ili kronologijom stradanja jedne porodice.

Kada spomenemo prezime Zec sa Banije mnogi će se odmah prisjetiti da su nosioci ovog interesantnog, za neke i čudnog prezimena, dali velik broj značajnih ličnosti ne samo u rodnom kraju već i daleko šire. Po predaji sačuvanoj unutar same porodice oni su ovo prezime dobili krajem sedamnaestog vijeka kada su u velikom pokretu stanovništva iz Hercegovine, preciznije od Mostara, bježeći pred Turcima, tada pod prezimenom Petrović, krenuli na zapad ka Austrijskoj carevini. Pošto su tokom tog dugog i neizvjesnog pohoda pokazivali veliku snalažljivost i lukavstvo u izbjegavanju brojnih poteškoća i zamki, kao i u brzini samog kretanja, prozvali su ih Zec što je asociralo na zeca i njegovu poznatu opreznost, okretnost i brzinu. Nakon dolaska u nove krajeve ovaj nadimak postaje njihovo trajno prezime. Ovo na neki način i nije izuzetak tj. čudno pošto je opće poznato da se kod Srba dosta često u korijenu prezimena nalazi ime neke životinje.

U vrijeme stvaranja i postojanja Vojne Krajine, u selu Kukuruzari kod Kostajnice, gdje su baš nosioci ovog prezimena bili mnogobrojni (u jednom periodu tokom osamnaestog vijeka popisano je više od 100 samo muških glava), postali su istaknuti vojnici i oficiri, a posebno pravoslavni sveštenici. Status i ugled koji su time stekli omogućio im je da se sve više školuju i tako ubrzo imamo iz ove porodice i učitelja, pravnika, novinara, političara, liječnika, umjetnika i više drugih zanimanja.

Sve do ukidanja vojno-krajiškog sistema (1871.) unutar srpske zajednice djeca koja su imala sreću da se školuju, uglavnom su školovana za vojničku službu a poneko za sveštenika. Od tog vremena krajišnici se sve više okreću i drugim zanimanjima i tako pokušavaju, može se reći na lakši način, uteći iz viševjekovne zaostalosti i bijede.

U porodici uglednog sveštenika Jovana Zeca (r. 1840.) rukopoloženog 1868. godine, paroha u Šakanlijama (od 1871.), potom u Rausovcu (1883.) i Meminskoj (1892.), člana prve izabrane eparhijske skupštine, rođeno je više djece (trinaest sinova i kćeri) a među njima 1877. godine u selu Kuljanima (između Dvora i Kostajnice) i sin Dušan. On nakon osnovne škole upisuje tada već cijenjenu šumarsku školu u Križevcima koju i uspješno završava (1896.). Primljen je na službu tehničkog dnevničara u Drugu bansku imovnu općinu u Petrinji i tako započeo dugu i bogatu karijeru šumarskog službenika.
Šumarski vježbenik postaje 1898. godine a već 1904. izabran je šumarskim pristavom kod iste imovne općine. Ban ga potom 1909. godine imenuje kotarskim šumarom. Po običaju odmah je zasnovao i porodicu. Oženio je Milku (r. 1886.) kćerku Stojana Ostojića ugledna domaćina iz Ravnog Rašća kod Gline. U braku su dobili šestoro djece od kojih je Boja umrla od tuberkuloze sa šesnaest godina a sin Jovica u drugoj godini od difterije. Na životu su ostali Jovanka (r. 1908.), Radovan (r.1910.), Dragica-Draga (25.5.1915.) i Milovan (11.3.1919.), koji je na neki način i centralna ličnost ove kronologije. Svi su rođeni u Petrinji.

Porodica Zec živjela je u skladu sa tadašnjim prilikama ne razlikujući se bitno od pripadnika tamošnje srpske zajednice i ostalih građana. Život se zasnivao na dugoj tradiciji Srba u gradu okupljenih oko srpsko-pravoslavne crkvene općine, parohijske crkve Sv Spiridona (sagrađene 1785.) i više srpskih kulturnih, sportskih i ostalih društava. Iako manjinska, ova zajednica je zahvaljujući prije svega bogatim i moćnim trgovcima predstavljala značajan faktor razvoja i života, ne samo Petrinje već i cijele Banije. Dušanov status državnog službenika omogućavao mu je veću sigurnost i mogućnost napredovanja. Ovaj skladan životni put prekinu je Veliki rat u kojem, mimo svoje volje, učestvuje četiri godine (1914-1918). Nakon povratka nastavio je raniji posao ali sada u novoj državi Kraljevini Srba Hrvata i Slovenaca. Njegovo znanje, rad, sposobnost i iskustvo ne ostaju bez pažnje tako da stalno bilježi napredak u službi te je 1925. godine imenovan za šumarskog nadsavjetnika pri direkciji šuma Slunjsko-Banskih imovnih općina u Petrinji. Zahvaljujući njemu porodica Zec stječe status dobrostojeće porodice koja se uselila u svoju vlastitu kuću u centru grada. Djeci je otvoren put u daljnjem školovanju i napretku.


Najstarija Jovanka nakon osnovne škole upisuje u rodnom gradu Učiteljsku školu koju završava školske 1926/27 godine. Odmah je počela raditi kao učiteljica u Mečenčanima, zatim u Lovči, Kostajnici i Blinji, i tako sve do početka novog rata. Radovan je nakon osnovne škole završio Gimnaziju u Sisku a potom upisuje Pravni fakultet u Zagrebu koji napušta. Zaposlio se kao porezni činovnik u Daruvaru iz koga odlazi u Gračac. Dragica koju su od milja zvali Draga, išla je putem starije sestre i 1935. nakon završene Učiteljske škole postaje učiteljica. Najmlađi Milovan nakon završene osnovne škole u Petrinji, uz dosta poteškoća, završava Gimnaziju u Sisku i upisuje Pravni fakultet u Zagrebu. Ispite ne polaže, zvanično radi bolesti ali razlozi su drugi. Školovanje djece ovoj porodici donijelo je dosta briga i radosti ali i razočaranja zbog neispunjenih očekivanja. Međutim to svakako nije bitno utjecalo na utisak da je porodica Zec smatrana za dobru i skladnu sa djecom za primjer.

On što se može naslutiti, prateći daljnji tok njihova života, jeste činjenica da su oni još tokom školovanja a pogotovo nakon njena završetka odstupili, odnosno promijenili odgojem usvojena pravila i moralne kodekse. Naime, u to vrijeme građanske porodice u Petrinji su živjele zatvorene u krugu svoje uže etničke grupe pod budnim pokroviteljstvom crkve. Svako društveno i političko djelovanje je bilo opterećeno konzervativizmom i isključivosti. Nacionalna i vjerska pripadnost je bila polazna osnova i ograničavajući faktor bilo društvenog ili političkog djelovanja. Za različitosti bilo koje vrste nije postojalo iskreno razumijevanje. Porodica Dušana Zeca je bez sumnje, na osnovu svog porijekla i bogate tradicije, bila patrijarhalna, tradicionalna, konzervativna, izvan svake politike ali društvena i pritom duhovno duboko i čvrsto vezana uz pravoslavnu crkvu. Djeca odstupaju od tih kodeksa i u potpunosti mijenjaju svoj svijetonazor. Da li je i kakve potrese ta činjenica izazvala u porodici nije poznato i ostaće tajna.
Jovanka, kao najstarija, se prva udala i to za Vjekoslava Slavka Ferina (r. 1907.) trgovca namještajem koga je upoznala radeći u školi. Rodila je jedno dijete ali je ono ubrzo umrlo. Radovan je po dolasku u Gračac upoznao Mirjanu Kvaternik, studenticu farmacije u Zagrebu, koja je bila iz ugledne porodice čiji je otac u mjestu držao apoteku. Ubrzo su sklopili brak (24.7.1938.) a godinu kasnije rodio im se prvi sin Mladen (8.6.1939.). Draga je u Petrinji upoznala poreznog službenika Artura Turkulina zvanog Tujko (7.10.1916.), koji se u djetinjstvu sa roditeljima, braćom i sestrama, doselio iz Vareša. Pred rat ovo poznanstvo i ljubav krunisano je brakom.

Iz ovog proizlazi sasvim jasno da su oni, još u svojoj mladosti, najvjerovatnije nezavisno jedno od drugog, odbacili nacionalni i vjerski kriterij u izboru bračnog druga kao nebitan, neprihvatljiv i anahron. Tim svojim postupcima i odlukama svakako su za tadašnju Petrinju predstavljali, bilo osobno, ali i kao porodica, nešto posebno i izuzetno, ne baš prihvatljivo od dobrog dijela okruženja.
Ono drugo što je vjerovatno više pogodilo roditelje, širu porodicu i mnoge građane jeste saznanje da su djeca Dušana i Milke postali simpatizeri i pristaše zabranjene i ilegalne Komunističke partije. Veza Drage i Tujka nije proizlazila samo iz simpatije i fizičke privlačnosti, veći iz istovjetnih pogleda na društvo i politiku. Tujko je u to vrijeme bio vrlo popularan pošto je odlično igrao nogomet u Zagrebu i Petrinji a pored toga je bio i jedan od najpoznatijih otvorenih antifašista i član komunističke partijske organizacije (1939.). Draga se sa ljevičarskim pokretom upoznala još tokom školovanja u Učiteljskoj školi a posebno preko brata Milovana koji joj je usadio ove ideje. Nakon odlaska na rad u školu, udaju za Tujka i formalno postaje član KPH.

Milovan je bio, ne samo lijep, šarmantan, inteligentan i zanimljiv mladić, naročito za djevojke Petrinje i Siska, već i vrlo posvećen politici, te poznat kao komunistički ideolog i agitator. Član ljevičarskog pokreta postao je u sisačkoj gimnaziji koja je u to vrijeme bila značajno utočište i rasadnik pristaša ovog pokreta. Primljen je u SKOJ a član KPH postaje 1939. godine. Prvo djeluje na području Siska gdje je uključen u uže rukovodstvo SKOJ-a. Potom dobija zadatke i u vezi partijske organizacije u Petrinji gdje je nakon formiranja Mjesnog komiteta KPH (1939.) izabran u uže rukovodstvo (sekretar Artur Turkulin) i bio zadužen za rad SKOJ-a. Ubrzo je osnovan KK KPH Petrinja i postaje njegov član (1940.). Sa Marijanom Cvetkovićem i Mikom Špiljakom u ljeto 1940. biran je za delegata MK SKOJ-a Sisak na Pokrajinsku konferenciju SKOJ-a Hrvatske u Zagrebu ali je uslijed tadašnjih prilika tj neprilika održano samo savjetovanje. Izrastao je u jedog od najistaknutijih i najpoznatijih partijskih aktivista. Tih godina bio je uglavnom u Zagrebu, zvanično studirajući i pišući za novine, a stvarno je ilegalno djelovao kao profesionalni partijski radnik na vezi centralnog rukovodstva sa organizacijama na Baniji. U Petrinji ne samo da politički utiče na članove svoje uže porodice, nego ostvaruje posebno dobre rezultate u ideološkom radu sa školskom omladinom, u Klubu petrinjskih akademičara (KPA) i drugim društvima i organizacijama. Jedna od najpoznatijih akcija je ona kada je 1940. u centru grada, zajedno sa Turkulinom i ostalim partijskim drugovima organizirao veliki protest aktivista i drugih građana protiv banske vlasti, fašizma oličenog u Njemačoj ali i onog evidentnog i sve agresivnijeg u rodnom gradu i kraju.

Povodeći se za Milovanom, tih godina, pokretu prilazi znatan broj mladih iz bolje stojećih i uglednih srpskih porodica u gradu, Nikola Trninić, Čedomil Čedo Borčić, Milan i Ljubica Ratković, Trninka Ratković (Abramović), Momir Borojević, Milica Gazibara, Dara Škarić (Janeković) i drugi. Ovo je za pokret bilo od izuzetnog značaja pošto je u gradu a i šire srpski narod većnski politički podržavao JRZ-u i SDK, dok je hrvatski uglavnom pripadao HSS. Obnovu komunističkog pokreta i organizacija u gradu i kotaru izvršili su stariji članovi KPJ većinom hrvatske nacionalnosti i oni su ujedno bili na rukovodećim funkcijama u ovim organizacijama sve do rata. Pred rat organizacija se značajno uvećala, a prema dostupnim podacima 85% članova u SKOJ-u i KPH činili su Srbi.

Porodica Zec se do rata 1941. gotovo sasvim rasula, Radovan je bio u Gračacu, Jovanka u Blinji, Draga u Moštanici a Milovan ponajviše u Zagrebu. Nakon kratkotrajnog Aprilskog rata i stvaranja NDH (10.4.1941.), Dušan i Milka su ostali sami i nezaštićeni. U gradu se preko noći događaju nevjerovatne promjene ne samo u pogledu uprave, već ukupne atmosfere i ponašanja pojedinaca. Njihov svijet srušio se u jednom danu. Bili su svjedoci neviđenog ustaškog terora i stradanja njihovih sugrađana Srba. Taj užas svakako je bio još više pojačan strahom i brigom za djecu s obzirom na njihovo dotadašnje političko opredjeljenje i djelovanje. Jovanka i Draga više nisu dolazile kući, o Radovanu ništa nisu znali, a prva vijest za koju su saznali o Milovanu svakako je bila poražavajuća, naime on je već 24. aprila uhapšen u Zagrebu i zatvoren u čuvenom zatvoru na Savskoj cesti. Nekoliko posljednjih mjeseci života proveli su u strahu i nemoći da pomognu djeci i sebi. Na kraju su i sami uhapšeni i potjerani u logor Jasenovac. Po porodičnom kazivanju, Dušan iako star, na putu je pružio otpor i ustaše su ga odmah ubile a Milku su kada je došla u logor ubili udarcem maljem i bacili u Savu. Na osnovu spiska stradalih urađenog kasnije, tj mnogo godina nakon rata, za oboje je navedeno da su svoj život završili po dolasku u logor.


Draga u svojoj školi u Moštanici postaje glavna veza i baza za komuniste iz Petrinje. Nakon prvih hapšenja u gradu (april 1941.), Tujko odmah prelazi u ilegalu i dolazi kod nje a za njim još nekoliko članova organizacije (dio njih u selo Klinac kod rođaka Slavka Janekovića). Svi zajedno potom odlaze na brdo Kaline gdje se zbog ustaškog terora sklonio narod iz okolnih srpskih sela i stvorio privremeni logor (zbjeg). U drugoj polovini juna Draga odlazi sa Tujkom u Ravno Rašće kod rođaka Ostojića od kuda se Tujko povezuje sa prijateljem Stankom Ćanom Bjelajcem koji je jedva uspio izaći iz Petrinje.
Dogovaraju saradnju petrinjskih i glinskih ustanika i komunista. Kada je KPJ donijela odluku o dizanju ustanka dio logora na Kalinama postaje mjesto okupljanja gerilaca, odlučnih da se bore, koji će zatim osnovati partizanski odred (Kalinski) uglavnom sastavljen od petrinjskih i kostajničkih komunista i skojevaca, Srba i Hrvata (5.8.1941.). Tujko postaje prvi komandant odreda a zatim komesar. Tako započinje njegov i Dragin ratni put.

Bio je to dug put koji ih je po mnogočemu više razdvajao nego spajao. Draga je obavljala poslove koje je tog trenutka od nje tražila Partija a to se prije svega odnosilo na organizaciju ženske omladine i žena. Počinje formiranje odbora AFŽ i to radi sa svojim drugaricama Milkom Vranešević, Darom Škarić (ud. Janeković) , Ljubicomm Ratković, Milkom Čaldarević i drugima koje je znala još od prije rata. Kada je formiran jedinstveni partizanski odred Banije na Čavića brdu (28.9.), prilikom polaganja svečane zakletve, nalazila se u stroju sa još dvanaest drugarica. Krajem godine (7/8.12.) u Velikoj Gradusi izabrana je u novoformirani KK KPH Petrinja – Kostajnica u kome je bila jedina žena član i pritom zadužena za rad sa ženama. Bila je vrlo angažirana ali i rastrgana između boračkih i partijskih obaveza, braka, uloge majke i briga za porodicu. Tujkove obaveze i stalno premještanje sa dužnosti na dužnost su ih sve više udaljavali. Ostala je trudna, rodila je dijete ali ono nije dugo poživjelo.

Artur Turkulin Tujko je svakako jedna od najistaknutijih ustaničkih ličnosti Banije. Nakon formiranja Partizanskog odreda Banije postao je jedna od ključnih partijskih ličnosti, biran je za političkog a ubrzo (nakon dolaska Vlade Janića-Cape) za organizacionog sekretara Okružnog komiteta KPH za Baniju. Krajem ljeta 1942. odlazi na Kordun gdje je postavljen za komesara Četvrte kordunaške brigade, zatim Osme kordunaške divizije (decembar 1942.) a potom XIII Primorsko-goranske divizije (april 1943.). Kada je formiran XI Korpus postao je njegov prvi komesar (30.1.1944.). Ubrzo se ozbiljno razbolio. Prava dijagnoza njegove bolesti nikada nije objelodanjena (postoje podaci da je bolovao na pluća i drugo, na srce) ali nezvanično radilo se o nekoj vrsti duševnog oboljenja. Bolest je uznapredovala pa je morao na liječenje, prvo u Italiju a krajem godine prebačen je u tek oslobođeni Beograd. Umro je u dvadesetdevetoj godini života (25.3.1945.) u činu pukovnika ne dočekavši kraj rata i potpuno oslobođenje zemlje.

Jovanka je po uspostavi NDH ostala raditi u školi, da bi se nakon dizanja ustanka, sa suprugom Slavkom aktivno uključila u pružanje pomoći NOP-u. Kontakte je ostvarivala preko sestre Drage koja ju spaja s Darom Škarić i drugim aktivistima. Ta pomoć se sastojala u prikupljanju i doturanju raznog materijala te pružanju informacija. Na neki nači može se ustvrditi da je ona uz supruga, iako uz brojne poteškoće, ratne godine prošla najbezbolnije.

Radovan i Mirjana do rata žive lijepim građanskim životom u Gračacu. Prihodi iz apoteke i njegova državna služba obezbjeđuju im solidan standard. Kada je izbio rat i proglašena NDH gotovo ništa značajnije se nije promjenilo u njihovu životu iz razloga što je Mirjanin otac bio bliski rođak ustaškog vojskovođe Slavka Kvaternika i tako su imali sigurnu zaštitu. Međutim, nakon podizanja ustanka Gračac zauzimaju četnici i uspostavljaju svoju vlast. Kako im je sveštenik na crkvenom vijenčanju bio Momčilo Đujić, tada vojvoda, ponovo su imali zaštitu. Međutim, Radovan je tada prešao na rad u Kistanje gdje su ga 1942. godine uhapsili Talijani pod optužbom da je simpatizer KP, a zatim ga zatvorili na Lazaretu kod Zadra. U logoru je bio sve do kapitulacije Italije kad uspijeva izaći na slobodu (9.9.1943.). Mirjana i Mladen 1943. godine, uz pomoć vojvode Đujića odlaze kod njene sestre u Zagreb, ulica Hatsova, gdje su proveli ostatak rata. Radovan ubrzo po izlasku iz logora, stupa u partizane. Ratuje po Lici. Kordunu i Baniji i oslobođenje dočekuje u činu kapetana.

Kako je već rečeno, Milovan svoj stradalački put započinje neposredno po uspostavi zločinačke NDH, kad je uhapšen (24.4.1941.). Deset mjeseci provodi u zatvoru u Savskoj cesti gdje je izložen ispitivanju i mučenju. Savim je jasno da su ustaše, na osnovu kartoteka prethodne vlasti a i svojih podataka, imali dobra saznanja o komunistima, aktivistima, njihovim sposobnostima i mogućoj opasnosti koju predstavljaju. Stoga nimalo nije čudno što je Milovan tako brzo uhapšen. Zatvor je teško podnosio pošto je bio bolestan na pluća zbog čega je i prije rata stalno poboljevao. Nakon tačno deset mjeseci zatvora prebačen je krajem februara 1942. u sabirni logor Jasenovac. Došao je na mjesto stradanja svojih roditelja a da to vjerovatno tada i nije znao. Do njegova dolaska u logor tu su pored njegovih roditelja pogubljeni i mnogi drugi imućni i ugledni Petrinjci koji su dovedeni bilo direktno iz svojih kuća, ili su prošli put preko Koprivnice, Gospića, Jastrebarskog, Capraga do stratišta. Oni su bili među prvim žrtvama ovog logora. Sve ih je Milovan poznavao.

O proganjanju, zatvaranju i stradanju mnogih ljudi ipak je netko znao i brinuo. To su bili prije svega članovi porodice, prijatelji ali i partijski drugovi. Svi su oni na razne načine pokušavali da pomognu zatvorenima. Nakon Milovanova prebacivanja u sabirni logor Jasenovac, Hrvatskom Državnom Saboru pismom se obraća njegova navodna zaručnica, učiteljica u Zagrebu Darinka Dobrinić. U molbi pisanoj rukom 24.3.1942. Darinka moli da se Milovan pusti iz Jasenovca prije svega zbog lošeg zdravstvenog stanja, zato što je u potpunosti nevin tj. kako navodi '' nikakve krivnje na njemu nema, osim što je grčko-istočne vjere'' te nadodaje da dosada nije kažnjavan. Interesantno je na koji način i kojim argumentima potkrepljuje njegovu nevinost i lojalnost. ''Rođen je u našoj Hrvatskoj, osjeća se Hrvatom, kao što se i čitava njegova porodica osjeća, a to se najljepše vidi po tome što su mu obadvije sestre udate za Hrvate-katolike. Osim toga brat njegov oženjen je bližom rođakinjom Vojskovođe Slavka Kvaternika, a i ja Milovanova zaručnica, Hrvatica sam''. Ovo vrijedno pismo po mnogo čemu je značajno i interesantno. Darinka možda nije znala da su u vrijeme nastanka ovog pisma Milovanovi roditelji već stradali u tom istom Jasenovcu, da su Milovanov zet Turkulin i sestra na čelu ustanka protiv te države, ili ako je to znala onda se može samo zaključiti da je bila izuzetno hrabra ili bolje rečeno drska. O njoj se zna da je iz Petrinje gdje je 1941. završila Učiteljsku školu. Da li je bila stvarno njegova zaručnica ili je pismo pisala po uputu Partije ostaje tajna.

Hrvatski Državni Sabor Darinkinu molbu 15.4.1942. proslijeđuje na rješavanje Ustaškoj nadzornoj službi. Ured zaštitnog redarstva za grad Zagreb i Veliku Župu Prigorje 19. lipnja 1942. odgovara na na zahtjev i u Predmetu: Milovan Zec-odpust iz logora, između ostalog navodi sljedeće ''Odlukom ovog Ureda od 2. III 1942. broj 6199/42. upućen je pomenuti na prisilni boravak u sabirni logor u Jasenovac na vrieme od godine i pol t.j. od 24. IV 1941. do 24. X 1942. jer je nepoćudan i pogibeljan po javni red i sigurnost. Uslied toga ne može se molbi udovoljiti, o čemu neka naslov obaviesti moliteljicu. Za dom spremni! Upravitelj: Paver, v.r.''

Porodica je uvjerena da je Milovan iz logora izašao nakon intervencije pojedinaca iz SPC, kojih je sigurno i bilo, pošto je u samoj porodici i u to vrijeme bilo još uvijek aktivnih sveštenika. Da je intervencija bilo može se vidjeti iz drugih dokumenata (policijskih nakon rata), gdje stoji da je Milovan iz logora pušten na intervenciju Maksimovića Tome, Nedićevog šefa Komesarijata za izbeglice koji je spasao mnoge stradalnike iz NDH. Na ivici života i smrti prebačen je iz Jasenovca u Staru Gradišku a potom u Zemun, od kud ga preuzima Crveni krst Srbije (jul 1942.). U Beograd je donesen u jednom ćebetu sa samo trideset kila težine, živi mrtvac, što je kod prisutnih izazvalo šok i zgražavanje a među njima i novinara koji ga slikaju i tu potresnu fotografiju objavljuju na prvoj stranici lista Novo Vreme.

Nakon kratkotrajnog oporavka primili su ga da volonterski radi u Komesarijatu za izbeglice (Pretpostavljam uz pomoć rođaka dr Petra Zeca). Pošto se u Beogradu očito nije osjećao sigurnim odlazi u Niš. Tu mu je živio ujak (majčin brat po majci) ing. Ljuban Vrhovac, koji je još od prije rata bio direktor Duvanske industrije i posebno cijenjen građanin. On ga je po dolasku odmah zbrinuo i zaposlio. Milovan koristi povoljnije okruženje i ubrzo nakon uspostavljene veze odlazi u partizane (1943.).

Dugo čekan kraj rata i oslobođenje zemlje i za porodicu Zec je trebao biti dan radosti i prestanak svih patnji, straha i briga. Prvo okupljanje sestara i braće nakon četiri godine razdvojenosti i neizvjesnosti, u Zagrebu 1945. godine, bilo je samo djelimično ostvarenje želja i snova pošto gorka spoznaja o gubitku roditelja, muža i zeta, tek rođene djece i brojnih rođaka nije im dala za prvo da se istinski raduju. Bio je to trenutak njihovih ispovijesti, započetih ali nikad do kraja ispričanih priča, o ličnim patnjama i stradanjima. Svijet koji su u mladosti tako silno željeli promijeniti sada je bio tu ali gorak okus te promjene ostati će u njima do kraja života. Proklamovanu devizu nove vlasti da se zaboravi prošlost i krene u budućnost i oni su prihvatili. Možda su tada i vjerovali da je sve ružno iza njih i da se nešto slično ne može ponoviti. U Petrinju više nisu otišli.

Jovanka nakon rata i dolaska u Zagreb nastavlja svoj učiteljski posao. Sve do penzije radi u OŠ na Medvešćaku. Život u braku sa Slavkom provodi mirno bez potresa ali taj sklad često će biti narušavan zbog nevolja ostalih članova porodice.

Radovan se u Zagrebu spaja sa ženom Mirjanom, koja ga je vjerno čekala, i sinom Mladenom. Odlučuje da ostane u vojsci. Službovao je u Divači i Mariboru, da bi 1947. godine bio poslat u sastavu naše vojne misije u Berlin. Pred njim je bila ozbiljna karijera vojnog diplomate. Sin Mladen pohađa osnovnu školu u Mariboru a zatim dvije godine Ruski internat u Berlinu. Porodica se u Njemačkoj uvećala za sina Zorana (9.2.1949.).

Dragi su se nakon rata, sa činom kapetana, Partizanskom spomenicom 1941. godine, reputacijom istaknutog partijskog radnika i činjenicom da je udovica tada često spominjanog i hvaljenog Artura Turkulina, otvarala sva vrata. Pred njom je stajala velika politička karijera. Bila je bezgranično odana Partiji i idejama za koje se borila. U tom ideološkom sljepilu ogriješila se vjerovatno o mnoge, ali je najtragičnije što je to učinila i bratu Milovanu. Zašto je izabrala baš taj put danas je teško odgovoriti. Razloge njenih postupaka svakako treba tražiti u njenom intimnom životu. Očito emotivno prazna i rastrgana preranim gubicima najmilijih tražila je neko utočište i zaštitu. Sklopila je novi brak sa advokatom Bešlićem ali ga ubrzo raskida. Potom upoznaje Arifa Tanovića, borca i pukovnika, i sa njim živi godinu dana u vanbračnoj zajednici. Sumnjala je u njegovu ljubav i vjernost što ju dovodi u stanje nervnog rastrojstva. Okupirana tom sumnjom odlučila je da ga prati kako bi potvrdila ili odagnala te misli. Jednom prilikom kada ga je pratila otkriva njegovu prevaru. Puca u njega i na licu mjesta ga ubija a potom puca u sebe. Dva dana se u bolnici bore za njen život ali ona ipak umire (19.10.1951.). Život je okončala na najgori mogući način a imala je samo tridesetpet godina.

Milovan je po oslobođenju i dolasku u Zagreb ubrzo uspostavio stare partijske veze. Naravno, mnogi koje je tražio nisu više bili među živima, a oni koji su ga znali nisu vijerovali da je uopće i preživio. Počeo je da radi u Vladi NR Hrvatske, Ured za informacije gdje je bio šef jednog odsjeka. Pored toga, predavao je na Višoj političkoj školi, aktivno radio u SKD Prosvjeta, bio član IO i uređivao novine Srpska Riječ. Život ispunjen radom, obavezama koje su ga činile zadovoljnim i ostvarenim. Nakon pogoršanja odnosa KPJ sa do tada bratskim komunističkim partijama a posebno onom u Sovjetskom Savezu i potom donošenja rezolucije Informbiroa (jun 1948.) u zemlji je došlo do političkih previranja. Očigledno je da ni on sam nije imao potpuno jasan pogled i stav u vezi novonastale situacije.

Naredni događaji u vezi njegovog stradanja nisu u potpunosti jasni tj. porodično pamćenje se podosta razlikuje od dokumenata nastalih u policiji. Porodica u vezi njegova prvog hapšenja navodi da je uhapšen nakon što je jednoj drugarici, ženi svog uhapšenog druga, odnio novčanu pomoć (5.5.1949.). U njegovu policijskom dosjeu stoji da se izjasnio za rezoluciju IB-a, isključen iz KP i nastavio da djeluje neprijateljski zbog čega je i uhapšen. Nakon istrage, koja je vođena dva mjeseca, izrečena mu je tzv. administrativna kazna: ''Okrivljeni se na osnovu čl. 6 Zakona o prekršaju protiv javnog reda i mira N. R. Hrvatske u cilju prevaspitanja upućuje na društveno koristan rad u trajanju od 18 mjeseci.'' Upućen je na Goli otok gdje je bio među prvim kažnjenicima-mučenicima ovog tek uspostavljenog logora (7.7.1949.).

Njegovo hapšenje i upućivanje u logor svakako je u porodici izazvalo nevjericu ali i ponovo osjećanje straha i neizvjesnosti. Međutim to se nije završilo samo na njihovim ličnim osjećanjima. Radovan je odmah vraćen iz Berlina u Jugoslaviju (krajem 1949.). To je bilo i očekivano pošto su porodice osuđenih Ibeovaca, gotovo u pravilu, također snosile odgovornost i posljedice kao i osuđenik. Radovan je svakako bio izložen raznim mjerama vojnih vlasti a karijera vojnog diplomate mu je bila zapečaćena. U Zagrebu upisuje i završava Višu vojnu akademiju i upućuje se na službu u Beograd (1951.).

O tome šta se sve događalo i u kakvom stanju je bio Milovan saznajemo mnogo više nakon šezdeset godina i to zahvaljujući dokumentarnom filmu Goli otok autora Darka Bavoljaka (Zagreb, 2012.). U filmu svjedoči njegov prijatelj i sapatnik, slikar Alfred Pal a navode se izvodi i zapisi iz Milovanovog policijskog dosjea u UDB-i i SDS. Obimna građa na preko 200 stranica je sačuvana i predstavlja izuzetan dokument za izučavanje jednog ličnog stradanja ali i ukupnog odnosa vlasti prema Informbirovcima. U filmu se prikazuju i citiraju dijelovi dokumenata policije ali i Milovanovih zapisa. ''Poslije presude bio sam očajan. U skupnoj ćeliji ta tri četiri dana i noći bez sna, bez apetita, bez bistre svijesti, osjetio sam da se cijeli jedan svijet srušio u meni.'' Ovo potresno svjedočenje u potpunosti oslikava stanje čovjeka koji je do tog trenutka dobar dio života proveo u kazamatima onih protiv kojih se borio a sad je eto presuđen i zatvoren od onih sa kojima se zajedno borio.

Na Golom otoku je bio izložen poniženju i torturi kao i većina logoraša. Taj osjećaj gubitka ljudskih osobina i prihvatanja bezvrijednosti ostaće u njemu do kraja života. Podlegao je pritisku i prihvatio tzv. ''revidiranje stavova'', što je ustvari podrazumijevalo da se odričeš i onog što nisi ni mislio a kamoli činio, a potom po ustaljenoj praksi potpisao tzv. ''obavezu'' kojom se stavlja na raspolaganje Partiji i UDB-i u borbi protiv neprijatelja zemlje, a u stvari denuncijaciji prijatelja, rodbine i poznanika.

Izlazi na slobodu ali teško bolestan. Nema stan a niti zaposlenje. Nalazi se u jednom stanju beznađa i izolacije, čak i od strane porodice. Pomažu ga prijatelji, mladi Danko Grlić sakuplja novac za njega i traži mu stanove gdje može prenoćiti. Druži se sa onima koji su u sličnoj ili istoj poziciji kao on, Veliborom Mačukatinom, Alfredom Palom, Gregurovićem i drugima. Svi su oni pod budnim okom policije i pitanje je trenutka kad će biti uhapšeni. Odbija da ispunjava zadatke iz obaveze i kritikuje stanje u zemlji. Posebno se okomio na petogodišnji plan, nesposobne rukovodioce, slušao radio stanice istočnih zemalja, družio se sa istomišljenicima, pričao viceve na račun stanja u zemlji i slično za to vrijeme neprimjereno i opasno. U policiji ga smatraju za glavnog ideologa u grupi. Ponovo je uhapšen 9.2.1951. i ovaj put je osuđen na 24 mjeseca DKR-a i upućen na Goli otok.

U porodici je ostalo uvjerenje da je glavni krivac za njegovo ponovno hapšenje sestra Draga koja ga je navodno prijavila da je primio razglednicu od jednog novinara iz Praga sa kojim se upoznao na konferenciji novinara socijalističkih zemalja održanoj još 1947. u Pragu. Moguće je postojanje ove razglednice ali je sasvim jasno, na osnovu prethodno iznesenog, da je Milovanovo djelovanje i kritika sistema bila gotovo javna.

Ponovo je prošao kroz već ustaljenu proceduru u logoru a ona je podrazumijevala potpuno uništenje morala i uniženje čovjeka do besmisla. Formalno je pristajao na sve zahtjeve pritom svjestan da time pristaje na svoj nestanak. Zdravstveno stanje mu se sasvim pogoršalo i ambulantno liječenje nije bilo dovoljno. Definitivno je ostao bez jednog plućnog krila. Poslat je u bolnicu (1.9.1952.) i tu je ostao do kraja izdržavanja kazne (24.3.1953.).

Sestra Jovanka i zet Slavko primaju ga kod sebe na stan u Palmotićevoj br 34. Nakon kraćeg oporavka uspijeva se zaposliti kao novinar u Informatoru. Politika za njega postaje daleka prošlost. Bio je i nadalje, u skladu sa svojim karakterom i temperamentom, omiljen u društvu intelektualaca, umjetnika, slobodnih mislilaca i pomalo boema. Cijelo vrijeme je pod budnim okom UDB-e kojoj i pored obećanja ne pruža nikakve informacije. Iz policijskih dokumenata saznajemo kako je na razgovoru odgovorio na pitanje zašto ništa ne izvještava. ''Neću i ne mogu'' odgovorio je kratko, uz napomenu da mrzi policiju još iz Kraljevine Jugoslavije i da svoje mišljenje nije promijenio do danas. U svojim zapisima konstantno se vraća na moralne aspekte situacije u kojoj se nalazi, ''...jer život i patnje zbog nekih besmislenih obzira prema bilo kome zapravo i nije život čovjeka, njegov vizir koji pada sve niže, koji stalno laže i petlja i nikako da nađe smirenje''. Zatim kao da konstatuje ''sebe već vidim kao bednog bivšeg čoveka''.

U potpunosti je bio svjestan da je teško izaći iz ovog začaranog kruga. Prilikom svakog dolaska Tita u Zagreb ili raznih visokih delegacija iz SSSR-a izložen je policijskim mjerama tj. nalazio se u kućnom pritvoru. Osjećao je stalni pritisak i podozrenje okoline. Nakon što je došlo do poboljšanja odnosa između SFRJ i SSSR-a popustile su i mjere prema kategoriji IB-ovaca. Međutim nakon agresije Istočnog bloka na Čehoslovačku (1968.) ponovo dolaze u žižu pažnje i Milovana SDS zavodi u obradu. Ubrzo po saznanju o njegovoj potpunoj pasivnosti, operativac SDS piše zabilješku i predlaže da ga skinu sa mjera (7.2.1969.).

Posvećen je svom poslu u Informatoru gdje postaje pomoćnik urednika. Slobodno vrijeme koristi za druženje sa starim prijateljima i poznanicima među kojima su i njegovi sapatnici sa Golog otoka. Većina od njih u međuvremenu su postali veliki umjetnici, istaknuti intelektualci i poznati široj javnosti. Pored toga u dugogodišnjoj je emotivnoj vezi sa Bojanom Frankl i nju će tek pred kraj života i ozakoniti. Paradoksalno je da je od početka ove veze znao da je Bojanin rođeni brat ustaša emigrant u Beču i da je ona sa njim u kontaktu.

Da prošlost nije u potpunosti potisnuo, pokazao je kada je nekih desetak godina od podizanja spomenika i otvaranja Spomen-područja ustaškog logora Jasenovac odlučio da posjeti ovo mjesto svoga stradanja. Po povratku je bio vidno razočaran i nezadovoljan. Rođaku Momčilu ispričao je svoje dojmove. '' Kada neko dođe da posjeti to područje biti će razočaran jel od logora neće vidjeti ništa. Tamo je trebalo sačuvati ili barem rekostruirati one barake u kojima smo živjeli. Ne saditi nikakvu travu već ostaviti blato, pa kao kad se ide u Postojinsku jamu i dobije ogrtač da se zaštiti od hladnoće tako i posjetiocima logora davati čizme da makar malo dožive stanje kakvo je bilo.'' Na kraju je rezignirano dodao:'' Purgeri će reći jednog dana, kaj hoće ti Srbini pa tu nije nikaj ni bilo tu su zatvorenici igrali hokej na travi !!! '' Toliko o njegovom sarkazmu ali i sposobnosti predviđanja šta će se sve ubuduće događati u vezi ovog strašnog mjesta.

Proživio je još burnih političkih potresa u zemlji ali oni za njega nisu predstavljali ništa više od obične informacije. Doživio je smrt Tita i nagovještaj kraja jedne burne epohe i svih onih ideja za koje se u mladosti tako iskreno i zdušno zalagao. Narušenog zdravlja, nije još dugo poživio, umro je u tišini sestrinog stana (28.7.1983.).


Da ostane potomstvo i uspomena na jednu uglednu banijsku i petrinjsku porodcu pobrinuo se Radovan. On je nakon završetka VVA u Zagrebu službovao u Beogradu. Na njegovu karijeru svakako su uticala događanja oko Milovana i Drage. Slabo je napredovao i penzionisan je relativno rano (1963.) na pozadinskoj dužnosti u činu potpukovnika. Razbolio se od sarkoma i umro 1982. godine u Beogradu. Iza njega i vjerne supruge Mirjane ostala su djeca koja su pokazala, može se reći po tradiciji, sklonost znanju i obrazovanju.

Stariji sin Mladen nakon srednje škole u Beogradu upisuje Medicinski fakultet u Zagrebu gdje i diplomira (1963.). Zaposlio se a potom završio specijalizaciju iz neuropsihijatrije (1974.). Radio je u bolnici u Kovinu na odjeljenju akutne psihoze (do 1979.) a potom prelazi u Institut za neuropsihijatriju Laza Lazarević u Beogradu na mjesto načelnika odjelenja F gdje radi sve do penzije. Bio je posebno cijenjen kao stručan i sposoban specijalista. Ima kćeri Sanju i Sandru.

Mlađi sin Zoran završio je osmogodišnju školu i gimnaziju a zatim studirao i diplomirao na Medicinskom fakultetu, sve u Beogradu. Specijalizirao je opštu hirurgiju i nakon toga otišao da radi u Australiju (Melburn). Iza sebe ima dva braka. U prvom je dobio sina Filipa koji živi u Vašingtonu gdje radi i ima porodicu u kojoj je stekao sina Nikolu. Iz drugog braka Zoran ima sina Simona koji živi u Beogradu. Tako porodica Zec ipak ima potomke i naslijednike.

Od sestara i braće Zec najduže je poživjela najstarija Jovanka. Sudbina kao da se poigrala sa njom jer je bila kroz svoj život, prvo svjedok njihovog rađanja, a potom odrastanja, stradanja i prerane smrti. Šta je sve proživjela ? Umrla je 14.4.1990. i sahranjena na groblju Mirogoj pod prezimenom Zec. Pored nje je sestra Draga sahranjena kao Bešlić Turkulin i muža Slavko koji je umro ranije (24.3.1979.).
Dragin muž Artur Turkulin Tujko sahranjen je na Novom groblju u Beogradu u Aleji narodnih heroja. I pored pokušaja, u nekoliko navrata (uglavnom prilikom jubilarnih godišnjica NOR-a), njegovih saboraca iz Petrinje i Banije, nikad nije proglašen Narodnim herojem. U Beogradu je i grob hrabrog i odanog Radovana i njegove supruge Mirjane.

Milovan je sahranjen na Mirogoju nedaleko groba sestara i zeta. Kraj njega leži prijateljica i supruga Bojana. Interesantno, u blizini je i grob njegova prijatelja i sapatnika Alfreda Pala koji je tu stigao, mnogo godina kasnije ( 2010.), neposredno nakon što je u dokumentarnom filmu Goli otok, uvjerljivo i potresno svjedočio o njihovom zajedničkom davnom stradanju.

Na groblju Sv Nikola u Petrinji nema nikoga od porodice Zec. Nekad poznata i ugledna porodica Dušana i Milke Zec mnogo je obećavala. Pred brojnom djecom je bio život bolji, uspješniji i lagodniji od onog njihovih predaka. Oni su izabrali ideje i put koji im je donio velike patnje. Kad su dočekali pobjedu svojih ideja počeli su da ulaze u taj novi svijet. Nakon rata bili su često spominjani, hvaljeni u govorima i zapisima partijskih i ratnih drugova, rado viđeni na svečanim skupovima, malo je reći omiljeni likovi tog vremena. A onda od 1949. sve se srušilo, nestali su kao i da nisu postojali. Ne samo Milovan i Draga, već cijela porodica. Izbrisani su iz historije i sjećanja voljenog grada.

Ako su prezime dobili kako je u uvodu rečeno onda stvarno, kroz njihov život, možemo reći da su ga sa pravom i nosili ali uz jednu gorku napomenu, često su uspijevali uteći od svega, svakoga i svačega, ali izgleda paradoksalno, ponekad su trebali uteći od sebe samih.

U stanu Mladena, po kazivanju Sanje (Mladenove kćerke, Radovanove unuke i Dušanove praunuke) postoji mnogo starih porodičnih i drugih fotografija ali oni ne znaju tko se na njima nalazi ? !

---

IZVORI I LITERATURA:

1. Momčilo Radovanović, bliski rođak porodice Zec iz Petrinje, glavni inicijator i pokretač moga interesovanja za sudbinu ove porodice. Od njega sam prvog saznao da se zaboravljeni učesnik NOB-e na Baniji, žena revolucionara i partizana Artura Turkulina Tujka, Dragica – Draga djevojački prezivala Zec, da je imala braću i sestru i da su u ratu a posebno nakon njega teško postradali. Momčilo mi je evocirao svoja sjećanja, ustupio dokumente koje je dobio od Ive Pejakovića, kao i sjećanja Mladena Zeca koja je zabilježila njegova kći Sanja. Također mi je dao i porodične slike na čemu sam mu sve skupa neizmjerno zahvalan.
2. Sanja Zec, kći Mladena Zeca, na zahtjev rođaka Momčila Radovanovića a moj poticaj, od oca je dobila i zabilježila njegova sjećanja na članove obitelji i događaje koji su ih pratili. Također je ustupila i nekoliko dragocjenih porodičnih fotografija na čemu joj ovim putem zahvaljujem.
3. Moja sjećanja iz razgovora vođenih sa ocem Đurom a u vezi partizanskog ustanka 1941. godine, uloge Artura Turkulina Tujka u njemu i istine zašto nije proglašen Narodnim herojem
4. Dokumentarni film ''Goli otok'' autora Darka Bavoljaka, Zagreb, 2012.
5. Kopija pisma Darinke Dobrinić upućenog Hrvatskom državnom saboru u Zagrebu 24.3.1942. godine. Na molbu Momčila Radovanovića, pismo pronašao i ustupio Ivo Pejaković, tada kustos a danas direktor Spomen- područja Jasenovac (JUSP).
6. Kopija odgovora Ustaške nadzorne službe upućene Hrvatskom državnom saboru 1942. godine. Također od Ive Pejakovića.
7. Shimatizam Srpske pravoslavne eparhije Gornjo-Karlovačke za godinu 1871, Plaški, 1872.
8. Šematizam Pravoslavne srpske dijeceze Gornjo-Karlovačke 1883, Pančevo, 1883.
9. Milan Radeka, Gornja Krajina – Karlovačko vladičanstvo, Zagreb, 1975.
10. Slobodan Žarić, Revolucionarna aktivnost omladine na području Siska uoči i u toku NOR-a i socijalističke revolucije, Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske, Zagreb, 1988.
11. Stanko Bjelajac, Radnički pokret prijeratnih godina u petrinjskom kotaru, Zbornik, Sisak i Banija u revolucionarnom pokretu i ustanku 1941. Muzej Sisak i IHRPH, Zagreb, Sisak, 1974.
12. Ljuban Đurić, Banijski partizanski odredi 41 45, Beograd, 1988.
13. Dušan Korać, Kordun i Banija u narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji, Zagreb, 1981.
14. Ivica Golec, Povijest grada Petrinje 1240-1592-1992, Zagreb, 1993.
15. Ivica Golec, Petrinjski biografski leksikon, Petrinja, 1999.
16. Spomenica 1862 -1987. Osnivanja Učiteljske škole u Petrinji, Petrinja, 1987.
17. Izvještaj Državne realne gimnazije u Sisku – Školska godina 1934-1935.
18. Šumarski list, Zagreb, br 12, 1896.
19. Šumarski list, Zagreb, br 9, str 55, 1925.
20. Banovac, List za pouku, trgovinu, obrt i gospodarstvo, Petrinja, br 50, 10. prosinac 1898.
21. Banovac, Petrinja, br 21, 21. svibanj 1904.
22. Banovac, Petrinja, br 32,str 1, 7. kolovoz 1909.