Divlje svinje

Zimski se dan gasio, mrak se spuštao na ledom okovano banijsko selo. Kuhinja je bila crveno osvjetljena plamenom iz otvorenih vratašaca čađavog šporeta na drva. Fotoreporter i ja pili smo šljivovicu s muškarcem pedesetih godina koji se s majkom nedavno vratio iz izbjeglištva u Srbiji. Majka je bolesna ležala u susjednoj sobi, s vremena na vrijeme tiho bi zaječala otamo. Siječanj dvije hiljade druge je bio, ali ne pamtim više kako se muškarac zvao ni koje je to banijsko selo bilo.

“Posijao sam njivu kukuruza, ali sve mi divlje svinje izgazile i požderale”, rekao je on.

“Pa kvragu”, upitao sam, “zar nemate pušku?”

Siromah se na to ukočio, a za njim i ja, kad sam sekundu ili dvije kasnije, shvatio što sam upitao. U tišini koja se spustila na prostoriju čulo se samo kako pucketa bukovina u šporetu.

I danas mi je jasna u uspomeni nelagoda koju je izazvalo jedno bezazleno pitanje. Razumljivo pravo pojedinca da oružjem zaštiti svoj posjed od štetočina, da ustrijeli životinju od jedne dosta neugodne, divlje, strahovito invazivne vrste, kao što to svuda u svijetu rade, u nas je, ako ste Srbin, zajeban politički problem. Policija nevoljnom Srbinu ne da ni da bude lovac, da ne bi, mamicu mu njegovu, dvocijevkom ugrožavao ustavni poredak Republike Hrvatske.

U isto vrijeme Ivica Todorić je ubio valjda pet milijuna divljih svinja. On je za Republiku Hrvatsku, procjenjivalo se, bio potpuno bezopasan.