Isječci sjećanja (47): Kako su po brdima hodali Šušnjarčani, Žirovčani... a kako po ravnicama Mečenčanci, Crkvenobočani...

Lutajući tamo negdje od početaka pedesetih godina prošlog vijeka, otkad nešto kao jasnije pamtim, stazama i putevima banijskim, svega i svačega se moglo i vidjeti i čuti. Najprije vođen i vožen, a kasnije išao i sam. I lutao po gradovima i selima. U jednima, uglavnom gradovima, živjeli su i Srbi i Hrvati (i manji broj pripadnika drugih naroda), a u drugima, uglavnom selima, živjeli su Srbi u svojim, a Hrvati u svojim selima. Manje ih je bilo s većim brojem miješanih, a nešto više ih je bilo s manjim brojem: gdjekoja kuća jednih u selu drugih i obrnuto.

Od dalekih svojih istorija živjeli su – kako koji: Hrvati uz velikih carstava granične rijeke, puteve i u selima uz gradove koji su bili i tadašnji centri, a i kasnije – za mog života; Srbi, iz „bezbjednosnih razloga“, po doseljavanju, uglavnom su raspoređivani u unutrašnjost, ispod šumskih vijenaca i po njima, po brdima, u stranama... Što dalje od granice! A oni su bili najhrabriji čuvari te granice od Turaka.

Lutajući tako stazama i putevima banijskim, po jednim i drugim mjestima, nagledao sam se i naslušao toliko toga različitog, drugačijeg, koje je srpski narod, o kome je ovdje, kad su sela u pitanju, nešto više riječi, iskrilio i vjerno čuvao do gotovo u etničkom čišćenju svog potpunog nestanka sa Banije. Srpski narod Banije zaista je posjedovao međusobno toliko kojekakvih različitosti, da se moglo današnjim rječnikom kazati: posjedovao je pravo „bogatstvo različitosti“.

Banija je pedesetih godina bila podijeljena na pet kotareva (srezova): Petrinja, Glina, Kostajnica, Dvor na Uni i jedan njen dio, uz desne obale rijeka Kupe i Save, pripadao je kotaru Sisak. A onda su krajem pedesetih kotarevi reorganizovani u opštine, a kotar je bio Sisak. Iako je centralni dio tog grada geografski pripadao Posavini, odnosno Pokupskoj Posavini. Na Baniji, dok su kotarevi bili Petrinja, Glina, Kostajnica i Dvor na Uni, opštinska mjesta, uz njih, bila su varošice Dubica i Sunja, te sela Banski Grabovac, Blinja, Gora, Graboštani, Divuša, Donji Žirovac, Donji Klasnić, Jabukovac, Maja, Mala Gradusa, Mali Gradac, Mečenčani itd. Kasnije su, početkom šezdesetih, ukinuti kotarevi, pa je Sisak bio centar Zajednice opština. U čijem su sastavu, uz banijske opštine, bile i opštine Novska, Kutina i Ivanić Grad.

I kad je riječ o gradovima Banije, uvijek su mi bili u mnogo čemu različiti. Svakome od njih različitost je prije svega određivao geografski položaj. A on je uslovljavao i privrednu i svaku drugu njihovu razvijenost. (Pripadali su nerazvijenim područjima Hrvatske.) U Petrinji je stanovništvo bilo miješano, kao i u Glini i Kostajnici. S tim da je poslije Drugog svjetskog rata bilo više Hrvata. A onda su se s naseljavanjem i zapošljavanjem Srba ti brojevi i mijenjali. U Dvoru na Uni srpsko stanovništvo bilo je većinsko. Rijetko je stanovništvo tih gradova posjedovalo nekakve zajedničke karakteristike. Osim što je u jednom periodu Mesna industrija „Gavrilović“ razvijala stočnu kooperaciju širom Banije, Metalurški kombinat Željezara Sisak izgradio je pogone u Glini, Dvoru na Uni i u kostajničkoj opštini, a tu su bili i školstvo, sport... Završeni osnovnoškolci glinskog područja uglavnom su upisivali Ekonomsku školu u Glini (kasnije su svi imali srednjoškolske centre i gimnazije), to isto vrijedi i za Ekonomsku školu u Kostajnici, đaci iz Dvora pohađali su Gimnaziju u Bosanskom Novom, Dubičani u Bosanskoj Dubici, a brojna djeca Banije upisivala su se u Učiteljsku školu u Petrinji.

Ne ulazeći u to šta su ti gradovi tokom Drugog svjetskog rata predstavljali srpskom narodu Banije, kao ni u to šta je devedesetih godina hrvatski narod predstavljao srpskom narodu i obrnuto, nego je ovdje riječ o vremenu između ta dva rata. Riječ je o nekim tankim, ličnim naznakama koje se odnose na te banijske gradove:

– Petrinja, najveće banijsko mjesto, bila mi je od druge polovine spomenutih pedesetih godina najgradskija, najgospodskija i najprisnija. Bio mi je to grad sa izuzetno geometrijski preciznom urbanističkom likovnošću. Njegove ulice rijetko su se gdje sjekle – one kao rijeke pod pravim uglovima izviru jedna iz druge i sasvim smireno i uviru jedna u drugu. A sa narodom petrinjskim živio sam kao da se oduvijek poznajemo: sve sam pratio, a u mnogo čemu sam i učestvovao. I mnogo šta naučio;

– Glina mi se uvijek činila kao da živi nekom samo sebi znanom smirenoću, a na dalekom zapadnom rebru panonske ravnice. Rijetko sam gdje sretao narod koji se većma uznosio svojim mjestom od Glinjana. O čemu god da se priča, i kod njih to ima, to postoji;

– Kostajnica mi je ležala na obali mora rijeke Une. Bila mi je najtajanstvenija, bogata vječnim unskim šumom, istegnuto beskrajna, a iz daljine – do srebra maglovita. Njeno mi je gospodstvo, kao dječaku sa sela, bilo zagonetnije i udaljenije od petrinjskog, a bogami i od dubičkog, ma koliko da ga je Dubica imala mnogo manje, ali mi je i tome manje bilo teško približiti se onoliko koliko se možda željelo;

– Dvor na Uni posjedovao je jednostavnost koja mi je i u mlađim i u starijim godinama bila veoma bliska. Osjećao sam to mjesto, dolazeći mu autobusom, kolima, ali i pješice, preko mosta, kad se stizalo vozom do Novog, kao da mi je i srce moga rodnog sela u njemu. Dolje, u ravnici, Una i Sana u njoj. A gore Lebrenica kao moji: Čardačište i Gradina. I narod bez gospode, tako mi se činilo. Narod kao moj, u Komogovini.

Ne samo da su „bogatstvom različitosti“ bili bogati banijski gradovi, nego su se njime, rekoh gore, isticala i sela. A govorim o srpskim selima. Jer svako od njih čuvalo je, do pojave električne struje, radija i naročito televizije, mnogo toga od svojih posebnosti, svojih drugačijosti koje su se ogledale u govoru, mudrosti, pjesmi, svirci, igri, oblačenju, radu (graditeljstvu i ostalom majstorisanju), hodu, korišćenju „svojih“ boja, kuvanju, pečenju rakije, pijanstvu... Nije bilo sela u kome je mnogo toga bilo isto kao u nekom drugom selu. Meni su se množile i u pamćenje prijanjale slike tih različitosti u, na primjer, selima najbližim mom rodnom selu.

Narod iz gornjih sela, onaj iz petrinjske opštine, pa nekad i neki iz glinske – Donja i Gornja Pastuša, Begovići, Jabukovac, Mačkovo Selo, Kraljevčani, Donja i Gornja Mlinoga i dalje, sve sa Šušnjarom, Donjom i Gornjom Bačugom... – zvali smo Gornjani.

Prepoznavali smo se već po prvim riječima i rečenicama – razlikovalo nas je njihovo „oša, doša...“ i naše „ošo, došo...“. Prepoznavali smo se i po pjesmi ojkači: kad bi se, recimo, našom cestom, noću, čula ta pjesma, koja je dopirala iz zaprežnih kola koja su drndala po makadamu vraćajući se sa sajma u Kostajnici, a jedne noći kad mi je otac, dok smo stajali u avliji, rekao: Ovi su iz Donje Bačuge! meni je od tada mnogo toga bilo jasno.

Tako sam obilazeći razaznavao te razlike koje su nas bogatile:

– govor: mnogo je različitih riječi za istu stvar, pojavu... O naglascima da se i ne priča. U pojedinim selima, kao u Gornjoj Pastuši, Begovićima, Lovči, Čavlovici... pričali su kraćim i čudesno mudrim rečenicama praćenim naglim prekidima i ćutnjom;

– boje: bilo je sela koja su imala „svoju“ boju odjeće, posebno odjeće pletene od vune. U nekoliko sela, a ta su bila u šumi ili odmah ispod šumskih vijenaca, često se koristila zelena boja, dok je kod nekih bila u prednosti plava, pa crvena...;

– odjeća: i muška i ženska narodna nošnja kod Srba na Baniji bila je uglavnom istovjetna. Kod svakodnevne i nešto svečanije odjeće bilo je razlika. Recimo, dobro se sjećam kad su u pojedinim selima mnogi ljudi nosili prsluke na kopčanje, ovakve što se i danas nose uz odijela. U nekim selima nosile su se češće šubare, a u nekima su se nosili šeširi s nešto užim, a u drugim s nešto širim obodom. Inače sam se i sam nanosio toliko različitih kapa da samo one zaslužuju neku posebnu priču;

– hrana: koliko se samo nje, istovjetne, pripremalo malko pa i više drugačije: od cicvare, žganjaca, pojedinih variva, domaćih kolača...;

– hod: zanimljivo je bilo pratiti kako hodaju oni iz sela po brdima – Šušnjarčani, Žirovčani... za razliku od onih u Mečenčanima, Crkvenom Boku, Strmenu... kako oni hodaju po svojim ravnicama. Prvima je korak često bio kraći, oprezan, a drugima je bio duži, slobodniji...

I još mnogo toga bijaše drugačije, bijaše različito.

A onda se, prije 30, 28 ili 26 godina, sve to rasulo po svijetu. Da se možda nosi i pronosi dalje. A možda i zauvijek da se gasi. Možda...