Banija - opstati ili nestati

Ha, nešto će ostati, treba proteći vrijeme da bi i ljudi i zgrade i naselja nestali. Na grčkom otoku Lezbosu turistička je atrakcija površina od 15 000 hektara načičkana fosiliziranim stablima. Takozvana „okamenjena šuma“ nastala je nakon vulkanske erupcije prije 20 miljuna godina. Nedavno su znanstvenici pronašli drvo dugačko 19,6 metara sa sačuvanim granama i dijelovima korijenja.
Pa, ima nade i za Baniju!

Odjednom je otkrivena, nakon što je dugo samo šutjela u svojoj ljepoti i siromaštvu, a nije imala nikoga da urla u njeno ime. Tihi i nježni tonovi do okruženju nisu stizali, ne prolaze kroz zarasle njive, ojačanu draču, kuće iz kojih izrasta drveće. Ako je netko i pokušao, ubrzo je ušutkan ignoriranjem i nezainteresiranošću onih kojima je govorio. Dopirao je samo reski zvuk motornih žaga koje operiraju omamljenog pacijenta. Baniji se sijeku kosti! Bit će pacijentu bolje nakon operacije, progledat će i prodisati, otvorit će mu se vidik sa jedne na drugu stranu kad mu uklone bogate šumovite prepreke i ogole visoravni. A životinje izlete na proplanke gdje ih dočekuju, sve jednu po jednu, lovačke puške bogataša kojima je samo do neozbiljne igre, ozbiljna Banija ih ne interesira. I kirurzi i patolozi ništa ne znaju o Baniji otprije zadnjih trideset godina, nema u njima ni najtanjeg korjenčića veze sa krajem koji im se ukazao svojim prednostima, a oni ih samo prisvojili.

Sad se odjedared, zahvaljujući majki Zemlji, sjatile horde dobrih ljudi da pomognu, ali i radoznalih, pa da vide, lično se uvjere u ono o čemu drugi svjedoče. U pamet i životno znanje onih koji nemaju struju pa čuju poneku vijest samo preko tranzistora. U sobićke navečer osvijetljene svijećama ili lampašima na baterije, ali, ipak, budimo iskreni, najčešće mračne, bez žarulje, ako nema struje najbolje je sa kokošima na lijeganje i ustajanje. U odlaske po pitku vodu na obližnje vrelo. I, kao posebnu atrakciju, u podove od nabijene ilovače. Zahvaljujući TV kamerama i novinarima koji traže nemoguće, a to su još neotkrivene teme, Banija, a posebno glinsko područje, odjednom je postala najzanimljiviji etno park u koji se dolazi na višesatne izlete, napravi se selfi sa nekom simpatičnom staricom i ode da se pripovijeda našto sve to liči, a samo 70-80 kilometara od Zagreba, pa kad slušač ne povjeruje, krene onda on sam istim stazama.

Stari ljudi koji tako žive decenijama ne znaju se obraniti, naprotiv, misle da se ne smiju braniti i reći: ostavite nas na miru, nama je dobro, meni ne treba struja, bila bi mi samo dodatni trošak, pustite me da živim svoj dosadašnji život, ta ne bih dogurala do 85. životne godine da su mi falili struja, frižider i televizor, samo mi nemojte nikakve novotarije sada ubacivati u moj život, skratit ćete ga. Tko bi se to usudio reći pred dobrovljcima, humanitarcima, političarima, novinarima! A oni ganjaju svoje, uvjeravajući slabije kako je baš to njihovo najbolje. I onda u ime svih njih progovori Ljubica iz Šibina, zadnja kuća, poslije nje samo šuma, ima struju, nema vode, vozi u tačkama flaše po šest litara s obližnjeg bunara-izvora, živi s majkom od 92 godine i kaže: ništa ne trebam, sve imamo, ako b' nešto zatrebala, ondak ću te nazvati … kaže Ljubi Vrga koja joj je, u ime Srpskog narodnog vijeća i projekta „Banija je naša kuća“, donijela pakete hrane i higijenskih potrepština.

Ponekad se osjećamo kao da smo svi u zoološkom vrtu koji je privremeno i kratkotrajno otvoren, pa treba požuriti razgledati. Egzemplari smo, raritet kakvog nema širom naokolo, rudimenti života u zajednici. Ta neće biti da smo svi stari, fosilni ostaci, koje samo treba održavati kao turističku atrakciju ili duhovno središte u kome se, prinošenjem darova, otkupljuju vlastiti grijesi.

Nije Banija ta samotinjska, svojeglava, nedokazana i nezaglavljena starčad o kojoj brine država dok njihova svijeća ne dogori. Nije Banija politička vlast koja je i dozvolila i naredila rušenje Robne kuće „Petrinjka“ unatoč javnom apelu glavnog projektanta i više arhitekata, potkrijepljenog tvrdnjama da je od 48 nosivih stupova oštećen samo jedan, te da je potpuna sanacija zgrade moguća u roku od 30 dana. A „Petrinjka“ je prvi objekt, slavodobitno i nekako proročanski temeljito i planski srušen u stradalom gradu. Bila je to „banijsko-petrinjska okamenjena šuma“ i nije bilo stanovništva koje bi je spasilo, ne dovoljno da bi zgradu opasali živim zidom. Nije Banija Glina u kojoj više nema sajmene srijede jer su i sitni prodavači i vlasnici obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava potjerani sa nekoliko prostora i mogu se samo snalaziti nekolikosatnim stajanjem u pokrajnjim sokacima i na trotoaru, ako ih zauzmu prije automobila. Nije Banija glinska općinska vlast koja na javno ponuđenu donaciju odgovara konkretnom potrebom: pedeset vrhunskih ergonomskih stolica koje će biti prilagođene svakom djelatniku gradske uprave Grada Gline. Kakva djeca, starci, nemoćni, vrtić i škole, starački domovi, stolice za preplaćene guzice su prije i iznad svega.

Kao da netko negdje kroji budućnost Banije i sve zna unapred. Ona je sada organizirana kao da će bijeli šatori ostati zauvijek, sve dok ima siromašnih i starih, a bit će ih baš do tog vremena „zauvijek“ jer je to životni put onih srednjih godina. Kao da je, tako osiromašena i onemoćala, na pladnju ponuđeni desert, čiji se glavni sastojci prepiru koji će nadjačati, domaći ili uvozni, dok se mnogobrojniji, manje važni sastojci sudaraju sa šleperima kojekakvih stvari za koje ne znaju gdje su završili.

Bitka se ne dobiva s onemoćalim ratnicima i zarđalim oružjem. Zašto se oni uporno guraju u prve redove? Možda su jedino sigurno na Baniji u narednih desetak godina? Ako Petrinjci nisu htjeli, znali i mogli obraniti simbol grada od rušenja, a radi se o samo 3 700 kvadrata, kako očekivati od drugih da bilo što na Baniji spašavaju.

Da li je u nemoći i predaji budućnost Banije?

Vlasnici velikih hala drvne industrije grade dodatne, zapošljavaju nove ljude, proširuju djelatnost, čak su i značajni izvoznici nečega što nisu stvorili, konstruirali ni proizveli, uzmeš ono što nije tvoje, malo pročistiš, osvježiš, uglancaš i – prodaš. Svi zadovoljni. Kratkoročno. Budućeročno, ostaje Banija bez šuma, bez dijela onoga što joj daje život. Nešto će ostati, dogovorno i planski, opet u službi snalažljivih i sposobnih, a bit će to društva i ekipe lovaca, u doslovnom smislu riječi, baš onih koji dio godine provode u lovu na divljač, a dolaze iz cijele Evrope. Zadnju godinu prorijeđeni zbog koronom ograničenih putovanja, taman kad se sve slegne, i virus i potresi, eto njih s novim planovima i željama. Gdje su u drvnoj industriji i lovnom turizmu stanovnici Banije? Eno ih, u budućnosti, u osuvremenjenim voćarima i štalama, ljepše kazano, u obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima, uglavnom okrupnjenim OPG-ovima jer mali, porodični, teško će opstati. I bit će to jedino što će se na Baniji proizvoditi: mliječni proizvodi, kobasice i slanina, rakija, med, uz sezonski prikupljene vrganje i kestene. I hvalit će se svi tom nedostojnom zamjenom za sigurne i ozbiljne poslove i projekte u Željezari, Gavriloviću, Rafineriji, Slavijatransu, Prehrani, tim sunovratom u provaliju koju nije otvorio potres 29. decembra 2020. godine.

Hoće li Banija opstati ili nestati?

I nekad se, u dalekoj budućnosti, ukazati kao okamenjena šuma bez drveta!