Isječci sjećanja (41): Narod Banije bez krova i zida, a snijeg, studen, profiteri...

Nije Banija bila samo naziv jedne od manjih regija u Hrvatskoj. Nije ona imenica koja pripada isključivo geografiji svojih rijeka, rječica, planina, gora, nizina, sela i gradova. Nije ona samo sjećanje na stare a kasnije nestale zanate, ni sjećanje na ranije zaostalu a kasnije prilično zamrlu poljoprivredu, ni sjećanje na razvoj kakve-takve a kasnije nestale industrije, ni sjećanje na brojne a kasnije nestale škole, ni sjećanje na jednu od najnerazvijenijih regija u Hrvatskoj...

Nije Banija bila i nije ona danas samo to. Nije bila a ni danas nije sačinjena samo od toga.

Ona je nešto mnogo dublje i za odgonetavanje mnogo složenije. Ona je i bez mora čitav svijet u malom – što je kroz istoriju ljudskog roda imao svijet, imala je i Banija.

Zatvorenoj u nepravilnom pravougaoniku rijeka Gline, Kupe, Save i Une, i Suve međe, istoriju Banije ispisala su doseljavanja, naseljavanja, odseljavanja, progoni, bježanja... s raznih strana nemilosrdni osvajači, ratovi protiv njih i protiv drugih a za njih, i s normalnom ljudskom biću teško zamislivim mučenjima i ubijanjima, s rušenjima i paljenjima, s gaženjima i uništavanjima na domaćem, banijskom tlu.

Banija je vjekovima bila život dvaju naroda: Srba i Hrvata. I dviju vjera: pravoslavne i katoličke. Ali je ona vječno bila, a poslije svega – može se slobodno reći: i život u pokušaju. U kome su se kao u višespratnoj istorijskoj torti slagali redovi zla i dobra, pamćenja i zaboravljanja, praštanja... Pa onda, kao u davnoj školskoj opetovnici: opet, pa opet...

I uza sve to, Banija je bila i rasadnik mudrosti, školstva, kulture (i njenih umjetnosti: književnosti, slikarstva, vajarstva, muzike...), narodnog i visokoumjetničkog evropskog graditeljstva, narodne kućne radinosti, sporta... Čemu su svoj doprinos dali i Srbi i Hrvati.

A onda se na Baniji desiše zemljotresi. Pa se učini, a možda je i stvarno tako (što bi bilo neizmjerno ljudskije, blagoslovenije), da se u tom strašnom zlu ujedinilo ono Srba što je ostalo i što se vratilo, i Hrvati, kojih je i inače iz dana u dan sve manje i manje. Ujediniše zemljotresi one najsiromašnije što preko noći postaše beskućnici. Ali ujediniše zemljotresi i tajkune, nekadašnje ratne a sada zemljotresne profitere, kojekakve sitne lopove, prevarante...

I ujediniše zemljotresi i one bezbrojne, znane i neznane, koji priskočiše da pomognu.

I dok se u Srbiji i vlast i građani organizuju u pružanju pomoći, kako finansijskoj tako i materijalnoj, dok se šalju kontejneri i kamp prikolice za one kojima je to najpotrebnije, bez obzira na nacionalnost, tog istog dana dvoje hrvatskih poslanika u evropskom parlamentu podnose 58 amandmana, od njih 385 koliko ih je ukupno podneseno na Izvještaj o napretku Srbije u prošloj godini na putu u Evropsku uniju. I u njima njih dvoje traže od Srbije sve i svašta od onoga što Hrvatska kod prijema u EU nije morala da ispuni – upravo zahvaljujući pojedinim Srbima (i u Srbiji i u Hrvatskoj), koji su svojim potpisima potvrdili kako je sve između dvije države, dva naroda i dviju tada već odavno nacionalnih manjina, sve u redu... i tako dalje.

Da, nesta Petrinje jednog dijela i mog dječaštva i moje mladosti. Nesta i mnogo Banije u kojoj sam živio i radio, kroz koju sam i uzduž i poprijeko hodio.

A da li je Banija ili Banovina, pitanje je koje su, samo odjednom, rodili zemljotresi.

Banija! kažem. I tako pišem. A tako su i Hrvati, sa kojima sam se školovao, živio i radio, govorili i pisali.

Mada i Banovine, kao geografskog a ne samo isključivo političkog pojma, ima u hrvatskoj literaturi, stručnoj pogotovo, iz, na primjer, 19. vijeka. Srbi su i tada i uvijek govorili i pisali Banija. Politički izraz Banovina bio je i u službi fašističke, genocidne ideologije Nezavisne Države Hrvatske spram srpskog naroda Banije. A Hrvatima je ponovo prispio 1991. godine – zna se i kako i od koga!

I onda odjednom u priču povodom zemljotresa upliće se i sam Bog. Kao on tu nešto kažnjava... i tako to. A za šta kažnjava, koga kažnjava?

Ma baš njega, Boga naime, briga da li je to Banija ili Banovina, da li se to ruše kuće po Majskim Poljanama, Strašniku, Bijelim Vodama, Peckom, Begovićima... kuće Srba ili Hrvata, pravoslavaca ili katolika.... da li se to ruše svjedoci starih graditeljskih umijeća po Petrinji, Glini, Kostajnici... da li se to otvaraju ogromne rupe s vodom u Mečenčanima, pa i ispod kuće u kojoj sam stanovao i hranio se gotovo punih sedam mjeseci...

Ma to se Priroda (namjerno je pišem velikim slovom), tako mi se čini, buni. Ona je ta koju mučimo, koju bezobzirno svim svojim bijesom uništavamo.

A za to vrijeme još mnogo je naroda Banije – djece, staraca, žena... – bez krova i zida. A napolju kiša, snijeg, studen.

I na strani sam naroda koji je ostao bez igdje ičega. I saosjećam sa onima koji su izgubili nekoga od svojih najmilijih. I saosjećam i razumijem, jer sam i sam, 1991. godine, izgubio sve što sam imao. Ali, što mnogima, nažalost, nije uspjelo, i porodicu sačuvao. I ponio u srcu i u sjećanju onu Baniju koju sam neizmjerno volio, obilazio i nešto skromno i pisao o njoj.

Na kraju, ostajem s nadom da će poslije svega ljudi shvatiti da su i oni na ovom svijetu, na ovoj svima nama još uvijek nepoznatoj planeti koja se Zemljom zove, tek male bubice koje u kakvu provaliju može voda da odnese ili neko ludo nebo da ih zauvijek poklopi.

A od takvih provalija i od takvog neba vodi možda i nekoliko čistih, bistrih zrnaca drugačije, ljudskije pameti.

Isječci sjećanja