"Biće Petrinja opet onako lijepa, jer mi smo Petrinjci"

Svako ima grad svog odrastanja, svojih prvih uspomena, grad u kojem je napravio prve korake, izgovorio prve riječi, naučio prva slova i brojke... Grad u kojem je prvi put neku djevojčicu sa nestašnim kikama povukao za kosu, ukrao prvi poljubac, ali i prvi put se zaljubio. Grad u kojim su snovi najljepši i najtopliji, a prijatelji najbrojniji... E sad, nije da sam u Petrinji napravio svoje prve korake, ali sam u njoj uradio skoro sve ostalo i zbog toga je ona zauvijek grad mojih snova, uspomena, mojih radosti i strahova, kada boli nju, boli i mene, kada je ona okupama u suncu i radosti i moje srce zaigra jače i brže...

Zato često pričam o Petrinji, o mnogim onim danima radosti, o napisanim pjesmama, ne baš toliko uspješnim, i pričama, malo uspješnijim, kao svjedocima uspomena na divno djetinjstvo koje me ispunjavalo svakim danom. O svim onim djevojčicama i dječacima koji su već odavno izrasli u prave žene i muškarce, a mnogi od njih su u međuvremenu postali i bake i deke... Pričao sam puno puta i mojoj djeci o Petrinji i zapitkivali su me kada ću da ih povedem da zajedno prošetamo stazama mog djetinjstva i da se sami uvjere koliko je nasip čarobno mjesto, a Petrinja grad ljudi koji iznad svega vole te vijekovne stare kuće pored kojih su odrastali. Od silnih priča i moji prijatelji su poželjeli da ih povedem tamo. Miloš Milačić godinama želi da tamo provedemo nekoliko dana i upozna sve one moje prijatelje o kojima sam pričao samo lijepe stvari. Nekada čuvena košarkašica Jelica Dabović skoro svaki razgovor samnom završi tako da me podsjeti kako je još uvijek nisam poveo u Petrinju, a ni ja nisam bio u njoj već pet godina... I onda jutros komentar, hiljaditi ovih dana, nekadašnje koleginice iz Vijesti i Republike Željke Radulović, bivše urednice ekonomije, a to znači da su joj finansije uvijek u prvom planu. Šalim se naravno.

- Znaš da sam pomislila na tebe kad se ovo desilo. Sa koliko si ljubavi, toliko puta, u redakciji pričao o Petrinji!

Nisam ni slutio da sam ih toliko izluđivao zbog grada koji toliko volim i za koji sam siguran da če uvijek biti moj. Nekako sam do ovog događaja sa zemljotresom mislio da su Podgorica i Petrinja dva moja grada, koja podjednako volim, ali sam shvatio da je samo Petrinja moj grad, da sam samo tamo svoj i da se to ne može porediti. Jednostavno sam shvatio da sam nepopravljivi Petrinjac, iako su to prije mene shvatili mnogi koji me znaju i odavno ne sumnjaju u to.

I sada kada su te ulice, toliko drage i tople, razorene, kada su one kuće, jako stare, pored kojih sam svakodnevno šetao, uništene znam da zbog svih nas koji toliko volimo Petrinju ona nije uništena, ona će opet biti naš ponos, Grad koji ljudi toliko vole nikada ne može biti uništen, on će opet da bude tu za nas i mi za njega... Čistili smo kao djeca naš grad i pripremali ga ljeti za novu školsku godinu, uređivali ga za Univeruijadu 1987. godine da nam bude najljepši, najčistiji i najbolji, i bio je najblistaviji, a dokaz za to je i onaj "zlatni lampaš" u paviljonu našeg parka. Okupaćemo ga opet, naučićemo naše unuke da ga umivaju svakodnevno i vole kao što ga mi volimo, i mada sam se često šalio da sam petrinjski dotepenac, daleko sam ja od toga...

Prije mnogo godina kada je Anastasija tek prohodala šetali smo Vrbasom i naravno, djevojčica ko djevojčica, puna je želja, uvijek je iznova tražila da joj se nešto kupi, takva je i sada. U stanju je da vam potroši i posljednji cent iz džepa ako sa njom krenete u kupovinu. I tako dok smo šetali zatražila je da joj kupim smoki, rečićete, pa to je sitnica, ali ta sitnica je bila prekretnica u njenom malom biću. Naime, šetali smo i ona je užurbano praznila kesicu svoje omiljene grickalice, i mudro sam ćutao čekajući da je isprazni do dna. Znao sam da će ona prazna kesa da završi na trotoaru Ulice Maršala Tita, a upravo je to morala da bude njena prva lekcija. I kada je napokon sve "smazala", odbacila je praznu kesu i mi smo nastavili da šetamo kao da se ništa desilo nije. Nakon 50 metara "sjetio" sam se da bih i ja mogao da pojedem malo smokija.

- Anastasija, daj malo meni smokija.
- Nema više, pojela sam sve.

- Gdje ti je kesa?

- Bacila sam, odgovorila je zbunjeno djevojčica koja nije imala još ni pune dvije godine, ali je zato pričala više od mene, a svi koji me poznaju znaju da sam pričalica...

- Sad se vrati nazad i podigni onu kesu što si bacila i ponesi je u kantu za smeće, a morala je da se vrati dobrih 50 metara...

Promrljala je "aoo", ali je znala da nema kud, vratila se i podigla onu kesu sa trotoara i nosila je sve do prve kante za smeće, gdje sam je onako malu podigao da je ubaci u nju. Bila je to lekcija iz ekologije koju je meni u Petrinji demonstrirao davnih 70-tih moj tata. Anastasija nikada više nije bacila ništa na ulicu i trotoar, ali je nekoliko godina kasnije istu tu lekciju "očitala" rođenom bratu koji je mlađi pet godina.

Tugujem i za Siskom i on je moj grad i tamo sam provodio lijepe trenutke, završio srednju školu, zaposlio se u Željezari Sisak, iako Željko Ivanović tvrdi da nemam ni osnovnu školu, ali znate taj dasa sve zna, osim da bude čovjek, ali šta da se radi. I u Sisku ima mnogo mjesta na kojima sam se radovao i koje sam doživljavao kao svoje. Uostalom na međunarodnom nogometnom turniru 1985. godine ekipi iz njemačke postigao sam dva gola, uz nezaboravan kraj utakmice, ali ne bih ovog puta o tim detaljima...

Zbog toga je Petrinja bila i biće naš ponos, šampion našeg djetinjstva, šampion naše djece, a biće i unuka i kad je svi zajedno ponovo oporavimo i okupamo da bude kao što je nekad bila odvešću i Jelicu Dabović i Miloša Milačića, ali i još neke da prošetaju ulicama u kojima sam se toliko radovao djetinjstvu. Postićemo još neke golove Šiljo, Goran i ja na onim stadionima Mladosti i Gavrilovića na koji smo često ulazili krišom da nas ne bi uhvatili domari Indijanac i Drago...

I biće Petrinja opet onako lijepa, jer mi smo Petrinjci!