U Petrinji raste novi Sveti Spiridon

PETRINJA - Petrinjska je parohija prije Drugoga svjetskog rata imala dvadeset što većih a što manjih pravoslavnih hramova, ali danas se oni – bez obzira na ne baš malu veličinu tog teritorija - mogu nabrojati na prste jedne ruke. Petnaest ih je uništeno do temelja, ponegdje u mjeri da ni kamen nije ostao, a većina drugih su tek nagorjele ruševine ogoljenih i klimavih zidova, bez krovova, ikona i drugih uobičajenih relikvija i svetinja.

- U Petrinju sam na službu došao 2013. i ondje, u samom centru grada, zatekao ono što je nakon posljednjeg rata preostalo od Sv. Spiridona: ruševnu crkvu obraslu u šipražje i draču. No čim sam naredne godine okupio parohijane u radnoj akciji čišćenja i raskrčivanja hramske okolice, to je zdanje opet zagospodarilo prostorom, središnjim trgom, dajući mu jednu drugačiju vizuru. Uz ruševni su se objekt skupljali građani svih vjeroispovijesti, pogotovu oni stariji koji su još pamtili kako je taj hram njihova grada nekad izgledao, pa su ubrzo započele pripreme za gradnju nove crkve - objašnjava za "Portal Novosti"  protojerej Saša Umićević, petrinjski paroh.


Taj je agilni čovjek odmah započeo razgovore s tadašnjim petrinjskim gradonačelnikom Darkom Dumbovićem i zamjenicom mu Svetlanom Lazić, pa se klupko propadanja brzo počelo odmatati u suprotnome smjeru. Grad je prihvatio vrijednu inicijativu, glavni projekt uskoro je prihvaćen, a potom su odabrani izvođači radova. Valjalo je, doduše, prije ukloniti temelje stare crkve, što je bio popriličan građevinski izazov kojim su znatno povećani predviđeni troškovi, no ove su godine radovi uznapredovali do te mjere da se novi hram nazire već izdaleka. Kako pristiže novac – koji su osigurali Srpsko narodno vijeće, gradske vlasti, Vlada Srbije te brojni donatori, sadašnji Petrinjci i Petrinjke te mnogi Banijci i Kordunaši rasuti po svijetu – tako i gradnja Sv. Spiridona napreduje.

- Za sada sve teče po planu, ali jedan je nedavni događaj dobrano uznemirio i rastužio ovdašnje pravoslavne vjernike: netko je, naime, zapalio plastičnu ogradu oko gradilišta. Iz obližnjeg sam parohijskog doma oko ponoći uočio plamen oko objekta, pa pozvao policiju koja je zajedno s vatrogascima stigla u rekordnom roku. Požar je brzo ugašen i šteta je zanemariva, no ostala je zabrinjavajuća poruka, pojačana time što je na istom mjestu svega desetak dana kasnije vatra opet podmetnuta. Smatram ipak da se radi samo o zlonamjernim pojedincima, vandalima. U tome me ohrabruje činjenica da su mnogi katolici dali svoj prilog gradnji ovoga hrama, a to mi predstavlja dodatni motiv da ga što prije dovršimo i posvetimo - kaže Saša Umićević.

Dakako, omiljeni petrinjski paroh brine i o drugim crkvama na svom području, bez obzira na njihovo stanje. Stoga i dalje, nerijetko u suradnji s Omladinskom mrežom Srba u Hrvatskoj, organizira radne akcije čišćenja i uređivanja okoliša zapuštenih i urušenih hramova, nekadašnjih svetih mjesta vjernika otprije par stoljeća. Takve se akcije često pretvaraju u iznimno posjećena molitvena okupljanja, pa im se mnogi svesrdno odazivaju. U posljednjih su nekoliko godina tako uređeni prostori oko srušene Sv. Petke u Mačkovu Selu, devastiranoga hrama Pokrova presvete Bogorodice u Četvrtkovcu i ruševnog Sv. Georgija u Jošavici. Ponegdje su se pravoslavne molitve čule po prvi put nakon Drugoga svjetskog rata, što je obradovalo većinu istinskih vjernika i današnjih stanovnika petrinjskoga kraja.


Inače, prvi hram Svetog Spiridona podignut je u strogom centru Petrinje još davne 1785., nakon čega ga je posvetio episkop Jovan Jovanović. To zdanje u svom zločinačkom pohodu ustaše ruše 1941., da bi tek 1976. pravoslavci opet dobili svoju crkvu, pedesetak metara dalje od prve. Ona će također biti uništena 1991., na samom početku rata. Projekt novog hrama potom će po nalogu SPC-a izraditi jedan beogradski projektni biro: uznapredovale radove prekinut će turbulentna 1995., a do tada podignute zidove sravnit će buldožeri u aprilu 1997.

Petrinjani će tako do posvećenja svog središnjeg hrama moći razmišljati o poučnom životu Svetog Spiridona, pravoslavnog sveca otprije gotovo dvije hiljade godina. Bio je to čovjek nadaleko poznat po svojoj blagosti i dobroti, uz kojeg se vezuju mnoge legende. Tako je jednom zmiju pretvorio u zlato, a sve da neki siromah može vratiti svoj dug; drugom je prilikom lopovima koji su mu bezuspješno pokušavali ukrasti ovce sam darovao ovna, tek da im trud ne bude uzaludan. Priča kaže da bi započeo mucati kad bi netko u njegovom prisustvu lagao, no to bi mucanje prestalo čim bi bila izrečena istina.