Isječci sjećanja (36): Vojsko, brigo, oj djevojko, tugo...

Kako je meni u vrijeme djetinjstva u Komogovini dugo trajalo služenje vojske nekih mojih starijih rođaka i suseljana! A mnogih starijih i prilično starijih od mene, još uvijek se sjećam. Bile su to godine koje su se vukle kao gladne godine – sirotinjske, siromašne. A tek njima, u vojsci... koliko su njima bile duge!

Pamtim one koji su se tih godina demobilisani i vratili se iz Jugoslovenske armije (JA), odnosno, od 1951. godine pa do raspada Jugoslavije, iz Jugoslovenske narodne armije (JNA). Teško je sada opisati dječačko divljenje gledajući ih u šinjelima ili u vojničkim bluzama u kojima su dolazili. Oni su kao omladinci, skojevci, ili od 1943. godine i nešto kasnije, krajem rata, ušli u sastav partizanskih jedinica i neko vrijeme ostali u JA. A najviše je bilo onih koji su se vratili svojim kućama.

Ovdje su i imena jednog broja i muškaraca i žena, rođenih između 1924. i 1930. godine, boraca u partizanskim jedinicima i onih koji su učestvovali u izvršavanju raznih zadataka u Narodnooslobodilačkoj borbi, koji su poslije rata živjeli u selu, a jedan manji broj je otišao u gradove i u njima nastavio školovanje i rad, i kojih se sjećam iz tog, poslijeratnog perioda (služeći se i monografijom „Komogovina 1334–1976“ i svojim bilješkama). Izvinjavam onima i rodbini onih koji nisu pomenuti – nije bilo namjere: vjerovatno je da se njih ne sjećam baš najjasnije... A sjećam se: Borjana Dabića, Bosiljke Dabić (Jovanove; kod žena prezimena su djevojačka), Dragana Dabića (Boškovog), Dragana Dabića (Matijinog), Dušana Dabića (Petrovog), Zdravka Dabića, Jovana Dabića (Stojanovog), Ljubomira Ljubana Dabića (Dušanovog, Uglješe), Mare Dabić (Petrove), Milana Dabića (Boškovog, Mačka), Milana Dabića (Dušanovog, Uglješe), Milana Dabića (Ilijinog i Evičinog), Milana Dabića (Ilijinog i Marijinog), Milana Dabića (Stevinog), Miloša Dabića, Miljke Dabić (Ilijine), Nevenke Dabić (Boškove), Nevenke Dabić (Dušanove), Pere Dabića (Dušanovog), Rade Dabića, Smilje Dabić (Dušanove), Sokana Dabića, Steve Dabića (Petrovog), Danice Žižak, Boška Zebića, Milana Ilibašića, Zorke Ilibašić, Dragana Kordića (Pavlovog), Jagode Kordić, Ljube Kordić (Jocine), Milana Mijate Kordića, Ranka Kordića, Bosiljke Maljković (Miloševe), Danice Maljković (Božine), Dušana Maljkovića (Miljkinog), Milana Milje Mirosavljevića, Petra Mirosavljevića, Smilje Mirosavljević, Steve Mirosavljevića, Ane Plavljanić, Nikole Plavljanića, Bosiljke Tadić, Ljeposave Ljepe Trninić, Milana Trninića (Miloševog), Prokopija Trninića...

Bilo ih je koji su poslije završetka rata nastavili školovanje u vojnim školama i ostali na službi u Armiji: Branko Dabić (Đurin, poznatiji kao Petrin), Milan Kordić (Đurin, poznatiji kao Ančin), Milan Trninić (Dušanov, jedini general iz sela)...

Komogovina je imala i nekoliko zetova oficira koje sam poznavao: Nebojša Kmezić (iz Like), Milan Martinović (iz Martinovića, zaselka Velikog Gradca, sela na Baniji), Vukašin Miočinović (iz Miočinovića, sela na Baniji), Dragoljub Muharem (iz sela Jošika, kod Kozarske Dubice, u Republici Srpskoj)...

A nekih od najbližih rođaka i komšija, kao i onih iz sela mlađih od naprijed pomenutih (ratnih), rođenih tu, negdje, tridesete i kasnije, čijih se odlazaka u vojsku, kod jednih dosta dobro sjećam, a kod drugih sjećam se pojedinih njihovih priča i priča o njima iz vojske, a njih ima više: Bogdan Dabić, Ranko Dabić (Ružičin), Ranko Dabić (Uglješa), Stojan Dabić (Štićin), Branko Žižak, Slavko Žižak, Borislav Boro Kordić, Ignjatije Kordić, Joco Kordić, Milan Kordić (Pavlov), Stevo Kordić, Dragan Mirosavljević, Miloš Mića Plavljanić, Miloš Mića Trninić (Dragaš), Ranko Trninić, Stojan Ćoka Trninić i drugi.

Moj brat od strica, Stevo, otišao je u Titovu gardu u Beograd. Iz koje se vratio s pričom kako u Beogradu postoji Fudbalski klub Partizan. A oni, gardisti, išli su na njegove utakmice besplatno. I kako u njemu, Partizanu, postoji igrač koji se zove Stjepan Bobek. I kome na prečku gola postave kokošje jaje i on ga sa centra kao od šale pogađa... Naravno da se podrazumijeva da od Steve jedanaest godina mlađi njegov rođeni brat Dragan, moj od mene tri godine mlađi brat Rade i devet godina od Steve mlađi brat ja, nismo imali pojma o tome o kakvoj se to prečki i o kakvim se to stativama radi (mi smo znali za prečke na lotrama, u tušnjaku, na štali...), ali za te... Koliko je daleko taj centar od te prečke s jajetom? pitali smo. Sto, sto dvadeset metara, objašnjavao je Stevo... I on je od tada navijao za Partizan. Rade je postao, dosta kasnije, takođe njegov navijač (ne Stevin, nego Partizanov). A Dragan i ja smo preko detektora, koji je on izradio, a i mi, još neki, tu smo nešto pripomagali, s antenom koju smo postavili na plasnici slame u komšije Branka voćaru, pratili radio-programe, a kasnije i prenose fudbalskih utakmica. Nas dvojica smo se priklonili Rajku Mitiću, Šekularcu... I slušajući Radivoja Markovića, legendu jugoslovenskog radio-novinarsta, koji je i iz Južne Amerike prenosio Zvezdine utakmice, bili smo tu, kod Zvezde. Tada nisam mogao ni zamisliti da ću jednog dana, sa Danom Metikošem, šefom Službe rekreacije u sisačkoj Željezari, biti domaćin Radivoju Markoviću, koji je bio gost Željezare na završnoj svečanosti Radničko-sportskih igara, i da ćemo ga nas dvojica ispraćati na voz na sisačkoj Željezničkoj stanici... I dugo, dugo tog dana, te večeri da ćemo pričati sa njim i čuti mnogo toga što nikad i nigdje nismo mogli da čujemo.

Odlazi u vojsku moj komšija Ranko Dabić. On za Skoplje. Drveni kofer, a unutra njegova majka, tetka Ružica, i sestra Ranka, naša draga Seja, trpaju li, trpaju. A onda to sve, jednog dana, a mislim na robu, stiže iz Skoplja. I meni su uz Ranka i njegovo služenje vojske, do dana dašnjeg ostala u slikama ona ogledalca na čijoj je poleđini bila slika vojnika i cure, s tekstom: „Srce moje i tvoje / u ljubavi stoje“, pa ogledalce sa slikom, na poleđini, naravno, sa crvenim srcem koje probada strijela, pa ogledalce s dvostihom bećarca: „Vojsko brigo, oj djevojko, tugo, / 'oćeš, tugo, potrajati dugo...“ A Ranka mi je tada bilo žao, žao... U kući baba Julika, najstarija, pa baba Ana (sa kojom sam se načuvao goveda), pa majka Ružica, pa sestra Ranka, a on, jedina muška glava u kući, ode u vojsku.

Dragana Kordića (Pavlovog) ne pamtim kad se vratio iz vojske. Ali pamtim priču o tome, a služio je u padobranskoj jedinici, negdje u Vojvodini, kako se prilikom jednog iskakanja zaustavio s padobranom u granama visokog drveta iznad Dunava. Na svu sreću – brzo su došli, skinuli ga, spasili... Posmatrajući kasnije Dragana, baš sam se divio: zamisli, padobran, visine... koja hrabrost!

Milana Kordića (Pavlovog) jedva sam čekao da se vrati iz vojske. Volio sam da s njim čuvam goveda. On je sa sobom uvijek nosio malu tamburu s dvije žice (dvožicu) pa je svirao i uz svirku pjevušio. Sa njim sam se i napekao pečenika (kukuruza). Uz njega sam taj posao nekako i najviše usavršio. A koliko je tek pečenika mogao da pojede!

A kad je Milan Kordić, moj dragi Mijata (onaj što mi je u zapisima o biciklu stalno davao svoj bicikl), došao jedne godine na odsustvo (on je stariji i od Ranka, Steve i prethodnog Milana), pozove ga moj otac da nam pomogne da sa Brda dovezemo voz sijena. I natovare oni, ja pazio na konje, a onda u povratku kući prevrnemo voz preko obale kolskog puta u šumi Ceriku. Pa Milana kao da sad gledam kako se u vojničkoj uniformi muva oko izvrnutih kola i sijena... A onda smo sve sredili, sijeno ponovo sadjeli i stigli kući.

Dragana Mirosavljevića, onoga koji je u izbjeglištvu, na klupi u parku, u Kraljevu, nađen jednog jutra kako nepomično leži, otputovavši u svoju vječnost, o čemu sam pisao u knjizi „Grumen zemlje očinje“, gledam, čim je stigao iz vojske, kako kopa kukuruze u našoj Ogradi. Igrao je s nama i fudbal i odbojku. Volio sam ga kao najrođenijeg. Čista, dobra a nesrećna duša od čovjeka.

Sa od mene nešto starijim i ne tako daljim sinovcem, Borislavom Borom Kordićem, dopisivao sam se. On je služio u Prijedoru. Tada sam naučio i pjesmu „Koliko je Prijedor polje“. Boro je išao u Osmogodišnju školu u Petrinji. Pa sam i ja došao za njim. I u najboljim sastavima svih mojih malofudbalskih ekipa bio bi i Boro.

Moj dragi prijatelj Slavko Žižak Baća, legendarni vozač autobusa na relaciji Željezara–Komogovina, takođe nešto stariji od mene, služio je u Ratnoj mornarici. A i prije toga je kao dijete palog borca išao na more. Kako je on znao da priča i izmišlja priče! (A ja tugovao što nisam dijete palog borca.) Iako znaš da to jednostavno ne može da bude tako, ti slušaš. Nijemiš i slušaš...

I još bi se toga moglo... Ali... A većina njih sada je „s onu stranu duge“. Miruju svoju vojsku koja polako nestaje i u mojim sjećanjima.

Nego, kad god sam tokom života slušao pjesme o vojsci, vojnicima, one su me vodile do mojih od mene starijih vojnika. Pa su mi slike pjesme „Jesen stiže, jabuke i kruške zriju“ i njeni stihovi: „Voz polazi, zbogom, moja željo pusta, / Aj, nećemo se videt do odsustva...“, zatim, u istoj pjesmi: „Često pisma stižu i tamo i amo, / Aj, na svakom je srce naslikano...“, meni se to događa na Željezničkoj stanici u Kostajnici. Srce mi je srce na pomenutom ogledalcu. A pisma odnosi i donosi dragi poštar Pero Borojević.

A ružu iz pjesme „Tri livade, nigde 'lada nema“ zamišljam na komogovljanskom Kolibištu: obradivoj uzvisini iznad plodnih Luka, a ispod Kordić brda i brda Pećine. Sam đavo zna zbog čega mi je ona još od djetinjstva tu. Iako tu nema ama baš nikakve ruže: samo njive i jedno usamljeno drvo... Pa da s prve dvije strofe i završim ovaj zapis: