Mladi paroh vremešnih dvorskih vjernika

DVOR NA UNI - Prije dvije godine Dvor je dobio novog paroha, protonamjesnika crkvene općine i parohije Jugoslava Maksimovića. Taj je mladi i energični duhovni pastir, odmah po svom dolasku započeo obilaziti sve rjeđe parohljane po brojnim opustjelim selima i zaselcima dvorskoga kraja.

- Ovamo sam premješten u početku ljeta 2018. i dosad sam dosta toga obišao i upoznao, ali nisam još sve upamtio. Kako sam prije Dvora već služio u dvije parohije, sve mi se nekako pomiješalo, i putovi i ljudi, no, primjećujem da sada polako sve sjeda na svoje mjesto. Mislim da na ovom području, prema dostupnim podacima, ima oko 1.900 pravoslavnih vjernika koji ovdje žive za stalno, no taj broj konstantno mijenja. Nažalost, ne naviše nego na manje - objašnjava mladi paroh za "Portal Novosti".

Prema svemu sudeći, i pandemija korone utjecala je negativno na ovdašnje stanovništvo, možda i više no u drugim dijelovima Hrvatske. To je pogranično područje s BiH, pa su ljudi navikli na česte prelaske granice radi kupnje ili posla u susjednoj državi odjednom ostali odsječeni, odnosno iza rampe na do tada lako protočnoj, "mekoj" granici. Dakako, takve su okolnosti posebno nepovoljne za povratnički svijet, posebice onaj stariji.

- Kada je nakon Oluje započeo povratak, taj su proces ovdje obilježili mahom vremešniji ljudi, vođeni ponajviše motivacijom da starost provedu na rodnom ognjištu. Mlađi su najčešće ostajali u izbjeglištvu, zasnivajući ondje svoje porodice i dolazeći u stari kraj, svojim bakama i djedovima, tek jednom ili dvaput godišnje. Sada već mogu izvući neke zaključke koji su porazni za opstanak pravoslavaca na ovom području: otkako sam ovdje, bilo je po pedeset sahrana svake godine, svega sedam krštenja i nijedno vjenčanje – kaže Maksimović, pa nastavlja u ponešto optimističnijem tonu.

- Jako me obradovala nedavna ruka pomirenja na obljetnici Oluje te prisutnost Vladinih dužnosnika komemoracijama srpskim žrtvama. To je svakako znak da su započele promjene koje će možda rezultirati i obimnijim povratkom vjernika ovamo - nada se dvorski paroh.

Dok razgovaramo, Maksimović se sprema za posjet jednoj – začudo mlađoj - parohijanki, pa mu se odlučujemo pridružiti: nakon dvadesetak minuta vožnje, zaustavljamo se pred kućom 44-godišnje Anke Maljković koja je iz rodne Velike Kladuše u Gornju Stupnicu kraj Dvora stigla 1992. pred vjetrovima razbuktalog rata. Već godinu kasnije udala se za svog Milorada s kojim danas ima četvero djece - kćeri Radmilu, Milu i Marinu te sina Radomira. Kad je buknula Oluja, u kolovozu 1995., Milorad i Anka zajedno su bježali, prvo sve do Novog Sada, a onda, da budu što bliže kući, do današnjeg Novoga Grada, tada još Bosanskog Novog. No čim su stigli onamo, ponovno ih je otjerala neka, tko zna čija vojska, pa su se opet obreli u vojvođanskom glavnom gradu. Tek će se u jesen 1998. iznova naći pred svojim domom.


- Kuća je bila srušena i opljačkana, iz nje sve pokradeno a oko nje sve obraslo u korov i draču. Morali smo još jednom započeti život iz početka: ostvarili smo pravo na građevinski materijal i sami krenuli u obnovu, no u susjednom selu, Pedlju, koje je djeci bilo bliže školi. Naša kuća ni do danas nije dokraja dovršena, a u njoj uopće nema namještaja, čak ni peći, pa stvarno ne znam kako ćemo to riješiti. Muž i ja sada živimo od poljoprivrede, imamo kravu, nešto ovaca, i doista teško prepinjemo. Najstarija kći Radmila zasnovala je svoju obitelj u Srbiji, a nas se petero moramo ovdje snalaziti najbolje što znamo i umijemo. Primamo šest stotina kuna dječjeg doplatka i to je sav naš sigurni mjesečni prihod. Radim kadikad na javnim radovima i to nas malo popravi, pa se sve nadam da će takvih poslova opet biti - kaže Anka.

Kad je priupitasmo za zdravlje, odgovora nam k"o iz topa da nema pojma jer nema vremena ići doktoru, ali zna da nije dobro. Već dugo se, naime, bori s dijabetesom, koji se zasigurno približio neugodnim koncentracijama šećera u krvi, no od lani nema 400 kuna za zdravstveno osiguranje, pa ne zna više točne vrijednosti i njihovo odstupanje od "normale". No, što se sustava tiče, nije to najgore što je muči.

- Iako ovdje živim 27 godina i odobren mi je privremeni boravak, odbijen mi je zahtjev za državljanstvom. Dakle, živim bez osobne karte i bez zdravstvene iskaznice, pa mi se sve više čini da sam nitko i ništa, pogotovu kad svake godine državi moram platiti sedam stotina kuna za produljenje privremenog boravka… pa vi sad sami računajte koliko je to kad se pomnoži s tih mojih 27 godina života! I onda tome dodajte još 1.500 kuna koliko sam dala da, kao izvorna govornica "stranog" jezika, položim hrvatski u Zagrebu. Nažalost, od te mi diplome do danas nikakve vajde – požalila nam se žena koju pored dijabetesa mori visoki tlak i ne baš najzdravije srce, radi čega u posljednje vrijeme često ostaje bez daha. Tome doskače tako što s vremena na vrijeme u susjednoj državi kupuju kakve jeftine lijekove, no od njih, čini joj se, nema puno koristi.

- Često me, kao i danas, posjećuje naš paroh Jugoslav, čije mi riječi utjehe puno znače i daju snagu da idem dalje. Ipak, postoje stvari koje vjera ne može riješiti, pa ni sama ne znam što će sa mnom biti ako doskora ne ostvarim pravo na državljanstvo i pripadajuća prava – rezignirano je zaključila životom već pomalo načeta žena.

Kad smo nakon našeg susreta nadležne u Policijskoj upravi Sisačko-moslavačke županije zapitali nazire li se kraj njezinih muka u mračnom tunelu administrativno-birokratskog sustava, dobismo sljedeći odgovor: "Anka Maljković prvi zahtjev za stalnim boravkom podnijela je 2011. godine, pa ponovno 2019. Oba zahtjeva su odbijena zbog toga što navedena nema dostatna sredstva za uzdržavanje u RH."