Isječci sjećanja (31): Voljeli su ljudi svoju Željezaru, ali i Željezara njih

Dok sam radio u Metalurškom kombinatu „Željezara Sisak“ i živio u njenom Naselju, volio sam da odem do Autobuske stanice kod Glavne porte. Nekad da bih nekoga dočekao, ispratio, nekad da se od vozača ili konduktera primi nešto što šalju iz rodnog sela ili da se pošalje u selo. Nekad samo zastanem da zaustavim malko vrijeme koje, zastajao ja ili ne, svejedno nosi i odnosi. Da zastanem i da posmatram putnike koji dolaze, prolaze, odlaze. A među njima ima i onih koje poznajem i dobro poznajem – i lično i iz viđenja. I među njima najveći je broj radnika Željezare. Jer ti su se autobusi najčešće i zvali „radnički autobusi“.

Najprije oko pola dva, poslijepodne, dolaze autobusi sa radnicima za drugu smjenu. Radnici dolaze i oko pola šest, ujutro – za prvu smjenu, i oko pola deset, uveče – za noćnu, treću smjenu. Ti, trećesmjenski, ti su i najpospaniji (putovao sam mnogo puta sa njima), pogotovo u jeku sezona poljoprivrednih radova – dođe se sa njive, iz šume... opere se, nešto čalabrcne pa pravo na autobusku stanicu. Mada su veoma pospani bili, to i znam jer sam mnogo puta i sam ustajao u tri, pola četiri ujutro, i oni koji su ustajali u dva, pola tri da bi stigli na svoje ćire, svoje motorce. A sa stanice kod Porte, manji broj gradskim autobusima nastavlja za Rafineriju ili do grada. Dok najveći broj tih putnika, tih ljudi mrava odlazi do Željezarine Glavne porte pa će u svoje pogone, službe... Ili za Restoran (u koji su gotovo redovno odlazili vozači i kondukteri autobusa: da predahnu, nešto pojedu, popiju). A neki odlaze preko pruge do jednog od većih Željezarinih pogona – Konstrukciono-montažnih radionica.

Dolazi autobus iz Komogovine, zatim autobus od Dvora na Uni, pa autobus od Gline, pa od Sunje, pa gradski dovoze zaposlene iz grada i njegove okoline...

U ta ista vremena pristižu i vozovi. Nekad popularni ćire, a kasnije motorci: od Topuskog pa preko Gline i Petrinje, kao i oni od Prijedora, Bosanskog Novog (sada Novog Grada), koji idu preko Sunje, pa oni od Novske.

Ponekad sam znao doći sa kćerkom Sandrom (dok je bila mala) do pasarele (metalnog mosta za pješake) kod Željezničke stanice u Sisak-Predgrađu. Stanovali smo blizu: u garsonjeri 1, u Ulici braće Kaurić. Mnogi su mi tu, kao i u garsonjeri 2, onoj preko puta, poznanici i prijatelji stanovali i živjeli svoje momačke, djevojačke i prve bračne godine, a koji su takođe radili u Željezari: Čekići, Rogulje, Zgodići, Koljaje, Šatniji, Stojakovići, Flegari, Ćorkovići, Mijići, Tomići, Šubići, Marići, Radoševići i mnogi, mnogi drugi. Pa koliko samaca! A tu je, odmah, do garsonjere 2, bila i zgrada namijenjena isključivo samcima...

Stojimo i posmatramo Željezničku stanicu: volim vozove, volim da putujem vozovima. A svaka željeznička stanica ima svoj život, svoju dušu. Iako je ova, capraška, bila mala željeznička stanica, ali je bila značajna zbog Željezare i Rafinerije, kasnije i Termoelektrane. Tu su stajali i brzi, poslovni i razni teretni vozovi za Dalmaciju, pa za Zagreb i dalje, pa za Beograd i na druge strane, pa za Sarajevo, Ploče... Pa već pomenuti ćire, motorci...

Posmatram lokomotive kako manevrišu i šište svojom parom. Posmatram lokomotive koje se pune vodom. Posmatram kompozicije teretnih vagona s gvozdenom rudom iz Ljubije (gradić i rudnik kod Prijedora). Tu je bilo vagona i s kvalitetnom rudom iz Indije i Brazila, kojom se popravljala ljubijska ruda, i s koksom iz Lukavca (gradić, s koksarom, kod Tuzle), a onda i s koksom iz Željezarine sedamdesetih godina novoizgrađene Koksare u Bakru – i ona je srušena s rušenjem Jugoslavije.

Stojim na autobuskoj stanici, a vraćam se na trenutak ponovo k njoj, i posmatram. Izlaze ljudi i odlaze ka vratima svog rada i života. Hiljade ljudi svakog dana ulazi u Željezaru i nakon završene smjene izlazi iz nje. I svi su mi oni zaista kao mravi. Jer često sam se pitao, ležeći pored mravljeg puta i gledajući mrave kako žure tamo i ovamo, da li njihov život upravlja njima ili oni sami upravljaju svojim životom? Ili je svijest neke više sile ta koja njihove živote vodi do tamo negdje, u nekoj travi, do nekakve mrvice hrane ili sitne slamčice za radove u svom mravinjaku?

Dakle, nekoliko minuta poslije šest ujutro, pa poslije dva poslijepodne i poslije deset uveče kreću autobusi, kreću ćire, motorci. Ljudi dolaze iz svojih pogona, službi, hvataju sjedišta i odlaze u svoja mjesta, svoja sela, svojim kućama. Odlaze autobusima Sekulići, Dabići, Pavičići, Arbutine, Knežići, Samardžići, Markovići, Jasići, Niševići... Odlaze vozovima Jelići, Novakovići, Meandžije, Đukići, Keranovići, Karajice, Adamovići, Mijuci, Stankovići... I jedni i drugi, a kako koji, odlaze do Petrinje, Kraljevčana, Donje Bačuge, Banskog Grabovca, Bijelih Voda, Malog Gradca, Gline, Gora, Moštanice, Blinje, Knezovljana, Borojevića, Jabukovca, do Blinjskog Kuta, Drljača, Sunje, Radonje Luke, Slovinaca, Živaje, Donjeg Hrastovca, Kostajnice, Dobrljina, Bosanskog Novog, Svodne, do Divuše, Dvora...

Nekad sam često putovao ćirom do Željezničke stanice Kraljevčani. A i do Majura i Kostajnice. Tada nisam poznavao one koji su radili u Željezari. Tada nisam ni slutio da ću više od 22 godine provesti u tom nekad izuzetno cijenjenom jugoslovenskom crnometalurškom kombinatu. Ali sam kasnije upoznavao i poznavao mnoge od njih.

Stojana Jelića, na primjer, iz Bijelih Voda. Nekad najboljeg čitaoca Željezarine biblioteke. Uzima Stojan knjige, sjeda u ćiru i čita. Najviše knjiga je znao da pročita tokom jedne kalendarske godine. Danas je, čitao sam na ovom Sajtu, u Bijelim Vodama. Penzioner.

Muniba Keranovića, na primjer, kranovođu, koji je putovao iz i do Suhače (kod Novog Grada). Kad je radio u prvoj smjeni, ustajao je u dva sata i trideset minuta. Pa osam kilometara pješice do Željezničke stanice u Blagaju. Kasnije je dobio stan u Naselju Željezare.

A nedavno (29. maja) čitam na ovom Sajtu priču Stojana Karajice (prenesena iz zagrebačkih „Novosti“, autor Vladimir Jurišić), a ne sjećam se, po fotografiji (sa suprugom), da sam ga poznavao. A zatim kao da jesam. .. Ali, svejedno... Stojan je trideset godina radio u Željezari. U svom Velikom Gradcu ustajao je u dva ujutro, a onda cijeli sat pješice do Željezničke stanice u Banskom Grabovcu, na ćiru (u tekstu na Sajtu piše Majski Grabovac, što mora da je greška). Pa sa ćirom do Capraga. A onda, poslije smjene, nazad. I veli Stojan, koji danas, sa 79 godina, živi u Velikom Gradcu, u penziji, a to je i naslov priče, veli Stojan: Željezara mi srce para!

I koliko je još njih takvih radilo u Željezari! Nisam putovao sa njima, ali znam da su bili radnici putnici.

Ali sam zato dobro poznavao mnoge iz autobusa Komogovina–Željezara. Jedno vrijeme, u početku svog radnog vijeka u Željezari, putovao sam i sam tim autobusom na posao. Ili, u osam sati i deset minuta, uveče, kreće Baća (Slavko Žižak, moj dragi prijatelj iz djetinjstva) iz Komogovine. Nedjelja je: jedni idu u noćnu smjenu, drugi se vraćaju, na primjer na kraju vikenda iz svojih sela. A onda zapjevamo. Uvijek se nađe ko povede pjesmu. A nas nekoliko ga pratimo. I tako do Petrinje.

Pričam , a još uvijek sam kod Glavne porte.

A onda dođe neki žestok bik pa rogom ili žestok čovjek pa nogom udari mravima u mravinjak. I dok si trepnuo: nema mravinjaka. Pa dođe takav čovjek i uništi Željezaru. A kad nestane 13.500 ljudi, nestane i rude, nestane koksa, nestane ingota, nestane šavnih, bešavnih i prifilisanih cijevi... Nema ko da hrani 30.000 duša. Šuma, sada je šuma, kažu mi oni koji su bili i vidjeli. Malo šta sada nije šuma, ponove oni još jednom. I ne samo još jednom.

Pa mi se javi neki od njih, tih davnih starih radnika, neko od njihove djece, unuka – rečenicama: Ja sam radio u Prerađivačkom, Moj deda bio je u Strojnom, Ti s iz Komogovne, bio sam ja dolje na zboru na Priobrženje, Ej, Mića, ja sam sad u Veteniku kod Novog Sada, kad budeš dolazjo na ove strane, obavezno da s navratjo, E, kakav je to kombinat bio, Moj ujak je radio u Livnici...

A sjećam se, kad sam bio mali, u Jošavici, dolaze Branko Nožinić, rođeni brat književnika Milana, autora romana „Demonja“, i moj ujak Mićan, kasna je noć, sjede, čašice svete banijske vodice pred njima, okrepe radi. Jer stigli su iz Capraga ćirom do Kraljevčana, a onda pješice do Jošavice: gradi se u ratu porušena Talionica, koja je na tom mjestu počela s radom 1938. godine. Podiže se Željezara. Jer oni će i sutra: obaveza je obaveza!

Da , voljeli su ljudi svoju Željezaru. I Željezara njih. Voljeli smo se uzajamno, dragi moj Stojane.

A opet, tako je to, to rušenje, po svemu sudeći, moralo jednog dana i da se dogodi. A onda mravi grade novi mravinjak. I tako to teče... U vječnost teče.
{youtube}dkhgttwlt6w{/youtube}