Isječci sjećanja (22): Oduvijek sam dvorski kraj zamišljao sa suncem i po njemu i u njemu

Kad god mi je predstojao odlazak na dvorski kraj, prolazak kroz njega, pa i duži boravak po njegovim selima, šumama, vrletima, taj put, taj dan, ti dani, bili su mi i u mislima i pred očima sunčani. Jer dvorski, to istočno plućno krilo Banije, bliži je Suncu: čim se ono rodi – eto ga, već je tu: po Uni, po ravnici do Une a ispod Podova (Dvora), po istočnim obroncima Trgovske gore i Šamarice.

To prvo sunce darovalo nam je malko drugačiji narod od nas, dolje, u donjim i zapadnijim banijskim krajevima. Od svojih prvih poznanstava, tako mi se činilo, sa Dvorčanima, stekao sam sliku o njima kao bržima, oštrijima, mudrijima, snalažljivijima, ali i onima koji ne prezaju da ti istog momenta kažu ono što misle. Pa makar... E, poslije toga makar dolaze iz njihove duše najprije blagi slojevi sunca, pa sve topliji i topliji.

I zaista, kad god sam obilazio taj gornji, dvorski banijski kraj, bilo je sunca koliko sam ga samo poželjeti mogao.

„Ima neka tajna veza“ pjesnika Duška Trifunovića, koju sam i ja nedugo nakon objave usvojio, počela je sa Dvorčanima 1. septembra 1959. godine. U Petrinji. I tog dana bio je sunčan dan. U mom prvom „a“ razredu Učiteljske škole (čistom muškom razredu, a bila su još tri), stekli su se i đaci sa dvorskog: Milan Vranešević, Gojko Galijaš, Milan Durman, Dragan Joka i Antun Jugović. U četvrtom ili petom (ostao je samo jedan razred) pridružiće nam se Dvorčanke: Darinka Pantelić, Stana Resanović, Mira Stambolija i Mira Carić. Ovdje ne mogu da zaobiđem Ljubana Trivanovića. On je s nama završio prvi razred, a onda je otišao dalje (kao i Milan Durman). Nikad se više nismo vidjeli, ali znam da je živio i radio u Zagrebu. Sa Ljubanom sam stanovao kod moga djeda Jovana Velebita (očevog ujaka). U razredu smo, kad nam stariji, a tu je bilo i onih koji su naknadno krenuli u školu, nisu dali da za razred igramo mali fudbal, jer su smatrali da su oni mnogo bolji, osnovali svoju ekipu i nazvali je Heksa (Vlado Kolić, Mijo Kolarić, Nikola Šarengaća, Ljuban Trivanović, Josip Marjanović i moja malenkost – već u drugom razredu mi smo „tukli“ našu „prvu“ ekipu, proširili svoju ekipu sa Jocom Coklinom, Draganom Jokom, Ivicom Pirkerom, Josipom Šucom Bešlićem, Gojkom Galijašem...). Ljubanov otac Jovo bio je komandir Stanice milicije u Dubici, inače je rodom iz Stupnice, i te godine pohađao je neku njihovu školu u Petrinji (ona crvena zgrada kod Nove bolnice, u kojoj je nekad radila i poljoprivredna škola). Ja sam tada Ljubanovu Stupnicu, iz njegovih priča, a valjda su oni odlazili iz Dubice gore, baš zavolio. A onda sam je kasnije i obišao: i Gornju i Donju. A tada i Ljeskovac. Upoznao sam tu južnu šamaričku ljepotu prirode. I susretao ponosan dvorskokotarski narod. U prvom i drugom razredu te Učiteljske stekao sam i draga poznanstva, prijateljstva sa nekima iz starije i mlađe generacije (jedne, dvije, svejedno): Ljubica Durman, Rade Živković, Petar Popović, Draga Resanović, Lazo Stambolija, Milan Milić... A još kasnije sam, obilazeći sela i škole po dvorskom, upoznao i jedan broj prosvjetnih radnika koje nisam ranije poznavao, ali susretao i one koje sam poznavao a nisam ih još od školskih dana vidio.

Poseban doživljaj bio je kad smo se, ovi moji Dvorčani i ja, znali naći u vozu od Novoga do Capraga. Jednom, dobro se sjećam, završili zimski praznici, snijeg pao, nema autobusa, na gornju stranu, prema Željezničkoj stanici Kraljevčani, nije se moglo probiti – smetovi iznad Gornje Pastuše (kod Dragosavljevića kuća), a ja na biciklu (malo se vozim, malo, iako je ravno, guram) do Željezničke stanice u Kostajnici. Bicikl ostavim u dvorištu čiče Đuke Šarengaće, koji je preko puta stanice imao kuću i u kući čuvenu gostionicu (po bicikl će doći moj brat Rade), strica moga školskog druga Nikole, koji je, rekao mi čiča Đuka, otišao dan ranije. Uđem u voz, a u vozu moji Dvorčani. Oni pješice ili ko zna kako do Željezničke stanice u Novom, a oni iz donjih, sjevernijih dvorskih sela skelom preko Une pa do Dobrljina. Meni preko leđa neki ruksak, a u njemu flaša medene najbolje očeve rakije. Poslao otac svome ujaku Jovanu Velebitu u Petrinju. A ja, šta: izvadim rakiju pa cug po cug. I iskapimo mi nju. U Capragu čekamo ćiru za Petrinju. Povedosmo i pjesmu „Koliko je Prijedor polje“: lagano, lijepo. Studen stišće, prometnik izlazi da vidi, čuje. Priđe, nasmije se. Dolazi ćiro: ulazimo. Gledam kroz prozor: prometnik, nakon što je zviždnuo i označio polazak, i dalje stoji u stavu mirno, s onom svojom tablicom pod lijevim pazuhom, i još uvijek, možda mi se i učinilo, ne skida svoj smiješak s lica. A do Petrinje je svega desetak kilometara.

I ta tajna veza sa nekima od njih, i ne samo tajna, traje i danas, ovdje, u izgnaništvu.

Jer oduvijek sam ja dvorski kraj zamišljao sa suncem i po njemu i u njemu. Nikad s kišom. Ali sa snijegom i čoporima vukova po njemu, tom snijegu: da!


Listam stare brojeve Kurira (ono malo što imam), novina za đake osnovnih škola sisačko-banijske regije, a već na 2. strani dvobroja za decembar 1979. i januar 1980. godine vijesti iz Dvora.

Prvu je poslao M. Đ. Znam da su to inicijali Milana Miše Đurića, tadašnjeg marljivog dopisnika sisačkog lista Jedinstvo. Vijest se odnosi na povedenu akciju nadogradnje postojeće bioskopske dvorane “Miloš Čavić“, „tako da postane suvremen dom kulture koji bi zadovoljio potrebe Dvora i općine“. Mišo, moj dragi poznanik još iz tih vremena, a to je, hvala Bogu, i danas, inače je jedan od pokretača i osnivača Zavičajnog udruženja Banijaca, potomaka i prijatelja Banije, čiji je i počasni predsjednik, piše kako bi u tom domu, površine 1.500 metara kvadratnih, trebalo da nađu svoje mjesto kino-dvorana, biblioteka (knjižnica), čitaonica, dvorana za konferencije i drugo. Nadalje, opštinsko rukovodstvo Socijalističkog saveza radnog naroda planira da predloži Samoupravnoj interesnoj zajednici za izgradnju Spomen-područja Šamarica „da se umjesto izgradnje spomen-doma na Čerkezovcu zajednički gradi dom kulture u Dvoru koji bi nosio ime 'Spomen-dom Čerkezovac'. Isto tako predloženo je da se u sastavu tog doma uredi Spomen-muzej ovog kraja, što je planirano gradnjom doma na Čerkezovcu“, piše Mišo. Međutim, da ne ulazim u to da li je dom kulture izgrađen, šta je bilo s njim, i da ne ulazim ni u druge „spomen-priče“, reći ću da sam na navaljivanje jednog tada odgovornog druga, inače dragog prijatelja, uredio prvi broj Biltena Spomen-područja Šamarica. I tu sam zbog „greške u koracima“ stao s bilo kakvim angažovanjem vezanim za to spomen-područje u izgradnji. Kasnije... kasnije se pričala neka druga priča. A o Čerkezovcu još i ovo: to je šuma s vrhom od 305 metara nadmorske visine. Nalazi se jugozapadno od Dvora. Kad putnik namjernik krene dalje pa prijeđe još nešto više od toliko koliko je prešao od Dvora, može da stigne u sela uza Suvu među: Dobretin (iznad Dvora selo najbliže Uni; kakva je tu bistrina smaragdnog zelenila ove čudesne rijeke!), pa u Zut, Sočanicu, Kotarane, Ljubinu... i njihove zaseoke: Rakase, Mrđenoviće, Lovriće, Podunavce, Trivanoviće, Tadiće, Rudiće, Borojeviće i druge, pa se gore, još dalje, izbije na granicu sa Bosnom i Hercegovinom. Odnosno Cazinskom Krajinom. U šumi Čerkezovac formiran je 31. oktobra 1941. godine „Čerkezovački partizanski odred“. Prvi komandant Odreda bio je Miloš Čavić, rođen 1918. u Donjem Javornju, a poginuo 1942. godine, kod Šegestina (oba sela pripadaju dvorskom), u borbi sa ustašama, regularnom zlikovačkom vojskom Nezavisne Države Hrvatske, koju su tu, na dvorskom, uglavnom činili Hrvati iz okolnih hrvatskih sela. Na Čerkezovcu je podignut i spomenik kao sjet na čin osnivanja Odreda. A sada na njemu hrvatske vlasti namjeravaju da smjeste deponiju nuklearnog otpada. Ako to već nije i počelo „s radom“...

Druga vijest potpisana je inicijalima V. F. To su inicijali mog kolege, novinara Vjesnika Željezare Viktora Flojhara (spominjem ga u 21. Isječku...), koji je zabilježio, prilikom naše posjete Goričkoj i Brđanima Šamaričkim, proširenu vijest o tome kako je Šumarija Dvor i te godine organizovala među učenicima dvorskih osnovnih škola sakupljanje pitomog kestena. Iz vijesti saznajemo da su učenici iz škola u Brđanima Šamaričkim, Donjem Javornju i Rujevcu sakupili više od stotinu tona kestena i sve to prodali radnoj organizaciji Agrokomerc iz Velike Kladuše. U vijesti se naglašava kako su đaci Osnovne škole „Radojka i Nikola Vujanić“ iz Brđana Šamaričkih bili najuspješniji u toj akciji. A najbolji pojedinac bio je učenik te škole Milan Ivković, koji je sakupio više od 300 kilograma kestena.


Listajući ovo malo brojeva Kurira koje posjedujem (nešto brojeva iz 1977, 1978, 1979. i 1980. godine), našao sam i priloge, i literarne i likovne, vrijednih đaka i sa dvorskog područja. Pa odlučih da zabilježim njihova imena i neke od njihovih radova:

Osnovna škola „Radojka i Nikola Vujanić“ Brđani Šamarički: Dragana Vicković, Marijana Kelebuda, Dušanka Kukić, Boris Ljubišić, Milka Pribičević, Mira Pribičević, Emilija Sajdl, Radojka Sutara...;

Osnovna škola „Janko Ćorković“ Donji Žirovac: Jelena Božić, Danica Đurasinović, Stoja Krnjajić, Anđa Miljević, Sanja Tomazinić...;

Osnovna škola „Pero Malivuk“ Javnica: Nada Lovrić, Radmila Malešević, Milena Milić...;

Osnovna škola „Mišo Dragišić“ Rujevac: Jelena Debeljak, Snježana Dobrić, Nataša Janjanin, Ljubica Kasap, Branka Koljaja, Milan Krstinić, Zora Menićanin, Mira Menićanin, Ankica Milinković, Željka Miličević, Jovanka Preradović, Dragica Rudić, Mirko Tadić, Nenad Tadić, Ankica Turajlija...;

Osnovna škola „Prvi maj“ Dvor: Davor Baštek, Dajana Baštek, Nikola Baštek, Predrag Vuković, Svjetlana Dabić, Igor Ivelić, Milan Majkić, Marijanka Pušić, Josipa Sigur, Željko Slavuj, Ljerka Stanić, Branislav Tadić, Višnja Trivanović, Radoslav Ćurguz...;

Osnovna škola „Bratstvo–jedinstvo“ Divuša: Marijan Brdarić...;

Područna škola Gvozdansko: Rade Kasap...
Emilija Sajdl, VIII, OŠ „Radojka i Nikola Vujanić“ Brđani Šamarički:

Stara vodenica... Trošna, sama, bijedna. Krov napola porušen. Kostur truo. Točak nepomičan... Zaustavljen zubom vremena. Nalet vjetra. Škripa, cviljenje. Vodenica plače... Nema ništa osim sjećanja već iblijedjelih. I ona je bila mlada... Davno, veoma davno. Veselo je breketala, hučala. Radila je i sa suncem i sa mjesecom. Ljudi su dolazili i hvalili njen rad. Hljeb od brašna samljevenog u njenoj utrobi mirisao je po kućama.

A sad... Nikog nema osim potoka što živi svoj veseli, vječni život, osim stabala visoko i gordo podignutih glava. Novi život... Elektrika, strojevi, industrija. Kome još treba stara vodenica na umoru? Nitko i ne pomišlja na njene zasluge, na njen dugi vijek. Ta neugledna stara vodenica vidjela je doba teškog života, ratova, vidjela je umiranje i rađanje, rušenje i stvaranje.

Prolaze dani... Plavo i sivo nebo, nabujao i miran potok, oluja i povjetarac, život i smrt...

Novi život prolazi kraj nemoćne vodenice i ne opaža je. A ona... Ona umire, umire nakog dugog, lijepog i ružnog života, zaboravljena u prošlosti.

Kad sam se rodila, moj djed je posadio jabuku u vrtu. Ta je jabuka rasla zajedno sa mnom. U proljeće su procvjetali ogranci. U jesen donijeli su plodove. Ja sam se radovala, jer je i ona dio mog djetinjstva.