Nije Dunav, al' je kćer mu Glina

Ribolovac kaže da štuka ima 300-400 grama. Skroman neki ribič, mogao je reći da je od kilograma, meni se baš toliko učinilo. Još živa, praćaka se u plavoj najlon vrećici. Pokazuje mi kakve ima zube i tek onda vidi na njenim nepcima i u grlu prilijepljenih nekoliko ribica, jest da su centimetar dužine, ali se vidi da su ribe – koliko li će ih tek biti u njoj – ne pitam ima li štuka želudac ili što već gdje posprema hranu, kako bi se ona razjedinila na korisne i nekorisne elemente, a momentalno se toga dijela biologije ne mogu sjetiti. I opet mi postaje žao što ne idem u ribolov. Rijeka mi je nadohvat ruke, noge, pogleda, u čemu je problem, sve je tako jednostavno, ah, da, žensko sam, ne priliči, dovoljno je drsko već to što se prešetavam po nasipu bez psa.

Nego, volim li sušenu ovčetinu, upita me ribolovac iz čista mira, kako ne bih voljela, i sirovu, kad zasmrdi pola sokaka u bosanskoj kalji, a sušenu, baš se i ne sjećam jesam li ikada probala, ali znam da volim, dat će mi komadić, nemam šta čekati, određujem da me eto pored njegove kuće, usput mi je, brzo ću, čim završim šetnju.

Prvi sniježak ove zime. Do poslijepodne, više ga neće biti. A sada, dovoljno da se može po blatnjavom nasipu hodati a da se obuća ne ublati. Pa odlučujem da ću do kraja nasipa, donde gdje počinje otpad starih automobila. Rijeka me prati lijevom stranom, na desnoj, iza i ispred, ni žive duše. Čuje se zvonjavina jedne crkve, udaljene, pa druge, iz grada, pa treće, iz blizine. Pomislio bi čovjek da su se napokon dogovorili kad je čiji red, ali nisu, znam da nisu, potvrđuje to muškarac na biciklu koji svakodnevno prolazi ispred ulaznih vrata u moje dvorište i obavezno pljune, nekad ulijevo, nekad udesno, ne mogu pratiti jer se ne zateknem uvijek u pravo vrijeme na stepenicama. A možda ima tuberkulozu? Pa nikoga ne voli i samo gleda da što više zaraženih bacila posije oko sebe.

Za sunčanog vremena sa nasipa se vidi svjetlucanje Bakićevog spomenika na Petrovoj gori, razrušenog i opustošenog, ali odbljesak ostacima nerđajućeg čelika prkosi okolini. Ovo dopodne je oblačno, zato se i ta nesretna štuka približila površini rijeke, progutala mamac, zabljesnula je njena srebrna koža trbuha dok se prevrtala ne bi li se izbavila, naizmjenično sa leđnom perajom, da je bljeskao spomenik, sigurno bi putanja njenog plova bila drugačija i ne bi se našla u rolu okružena polama krumpira. I metak bi se mogao izbjeći u sunčanom vremenu, ali, život uglavnom nije osunčan.

Samo zato što danas Spomenik ne odašilje signale sjajem, i psi lutalice su nervozni. Kokoši su zatvorene u dvorišta, ta i njima je pao prvi ovozimski snijeg, a ova tri što se odjednom pojavljuju ispred mene zabrinuta su gdje će u oblačnosti danas pronaći hranu. Nikakav štap mi nije u rukama, ni jednog psa sa vlasnikom u rekreaciji na nasipu, a jedan od te trojice sve glasnije laje prema meni i sve se približava, blagim glasom mu poručujem da samo zagnjuri u rijeku, ima štuka blizu površine, pokazujem mu rukom, ona dva premišljaju i onda se počnu spuštati obalom, pa će i ovaj najopasniji za njima, a možda i nije najopasniji, samo se tako pravi hrabar i glasno dokazuje da je vođa. Obaveza vođe i jest da govori, a oni utišani izvršavaju i provode njegov govor.

U povratku svraćam po darak. Uz komad sušene ovčje čiste krtine ribolovac je pridodao i lijep komad slanine od podbradine. Na stepenicama kućerka ne mogu se načuditi da je đon polučizama čist kao da je toga trenutka temeljito opran. Kakvo je čudo napravio prvi ovozimski snjegić! A nedjelja je, Bogojavljenje, i manje od sat vremena je trajala moja šetnja. Koliko misli u tih sat vremena na nasipu! O ljudima čije su kuće bile sve ove što su mi u vidokrugu, o Glinjanima koji su slobodno vrijeme ljeta provodili na Kabinama, Šajeru, Ribici i Poluotoku, o muškarcu koji mi je nedavno dao do znanja da mu nedostaje ono svjetlosno biće moga imena, a pojma nema da ne dopire svjetlost od Spomenika, sve je u izmaglici, u kojoj više ni ja nisam ona koja sam bila, sebi nedostajem, to me užasava, to ne mogu nadoknaditi zamjenom, kao što mene drugi drugima mogu zamijeniti.

A mogla sam tih sat vremena biti u kući, uživati u bjelini pogledom kroz prozor. Da me nije zazvala rijeka, skupljena u koritu, mirna, staložena, jedina ona odašilje bljesak vlastite površine, na putu prema Dunavu …