Isječci sjećanja (19): 50 godina od zbirke pjesama „Zrno sunca“, literata iz Mečenčana

Ne, nisam ih zaboravio. Svoje nekadašnje pjesnike, članove Literarne sekcije Osnovne škole „VII banijska brigada“ Mečenčani. Nisam zaboravio da se proljeća ove, 2019. godine navršilo punih pedeset godina od izlaska iz štampe zbirke pjesama pod naslovom „Zrno sunca“, prve zbirke njihove poezije. Poezije koja je tada bila pravo otkrovenje u oblasti dječjeg literarnog stvaralaštva. Pa gotovo i čudo ne samo na regionalnim banijsko-sisačkim prostorima, nego i na širim, a sada slobodno mogu da kažem: jugoslovenskim prostorima. Jer ono nebo u koje su se stihovi te djece vinuli, ona zrna sunca koja su oni skupljali i raspoređivali ih u svoje zaista iznenađujuće slike drugačijih i često nestvarnih riječi i stihova, iznenadilo je ne samo mene, osnivača i pokretača rada sekcije, njihovog tada u prosvjetnom poslu još sasvim neiskusnog voditelja, već i mnoge druge prosvjetne radnike a entuzijaste na istom poslu (nikad od bilo koga nisam osjetio ni trunku zavisti – naprotiv...), kao i književnike, novinare...

Vrativši se iz vojske, u proljeće 1966. godine, na posao u mečenčansku školu (neka mi se ne zamjeri: moram malko i istorije sekcije i njene prve zbirke – u njih je utkan skromni djelić i moje početničke radne istorije), a prije vojske zaposlio sam se, kao njen stipendista, u toj osmogodišnjoj školi moga rodnog kraja (te zime izašla mi je i prva zbirka pjesama „Postojalo jedno more“), vrativši se dakle... padne mi na um da pokrenem rad literarne sekcije. Da okupim one koji su voljni, koji bi željeli da pišu drugačije i slobodnije nego što pišu u školskim i domaćim zadaćama, sastavima. Da pišu u stvari i stihove. Jer ako ja mogu da pišem stihove koje na prvo čitanje malo ko „razumije“, što to ne bi mogla i djeca. Možda u njihovim mladim glavicama živi nešto što oni drugačije i ljepše vide, a ne usude se da o tome pričaju i pišu. Stoga neka to što je njihovo, skriveno, u njihovim snovima skriveno, i kažu u slobodnim stihovima i u što kraćim rečenicama proznih sastavaka... E, to sam želio. To, da pokušam. Da pokušamo.

I kažem ja to, u povjerenju, svojim od sebe starijim i dragim prijateljima, nastavnicima Momčilu Kremenoviću i Slavku Tomaševiću. Oni ne samo da se slažu, da podržavaju, već su počeli o mnogo čemu što iz toga može da se rodi. Slavkovo: Malecki (uvijek mi je bilo milo što me tako zove, iako sam tada bio najviši u zbornici: zamisli – čitavih 178 centimetara!), to je prava stvar! bilo mi je dragocjeno... to, njihovo... To isto govorim nastavnici hrvatskosrpskog ili srpskohrvatskog Ankici Kuzmanović, izuzetno stručnoj nastavnici koja je vodila dramsku sekciju – i ona je apsolutno za. I na kraju idem do direktora Milana Kuzmanovića, koga sam poštovao i koji me je, iako sam bio najmlađi u kolektivu centralne škole, takođe poštovao. Direktor nikad nije komplikovao jednostavne stvari, a tada otprilike reče: Uradi onako kako misliš da je najbolje, uz moju punu podršku.

Kako je tada krenulo, i dalje je lijepo i punom parom radno teklo. I uvijek sam imao podršku svog kolektiva. I kad je tog ljeta otišao direktor Kuzmanović, mi smo „pronašli“ sebi novog direktora u ličnosti nastavnika Petra Ananića. Čovjeka s radnim iskustvom – Slavko nešto stariji a ja mlađi od Petra, znali smo ga iz Učiteljske škole u Petrinji (ja njega, ali ne i on mene: kad je on išao u peti, završni razred Učiteljske, ja sam išao u osmi – zgrada do zgrade, mi smo tada za njih bili obični fićfirići). Naiđe jednog dana, u Mečenčanima, na Slavka (tada je bio zamjenik direktora i u neku ruku pedagog škole, pored toga što je bio nastavnik matematike – u Zagrebu je studirao i pedagogiju, koju je nedugo potom i diplomirao), Mome i mene predsjednik kostajničke Opštine Čedomir Vukić, i veli: Dajte, ljudi, izaberite između sebe nekoga za direktora a mi ćemo na sjednici Skupštine to potvrditi. Nagovarali mi i prije toga Slavka, a on ni čuti... Raspišemo konkurs, javi se Petar – izabrasmo ga, a Opština potvrdi. Nije nam direktora škole imenovao sekretar za školstvo u Saboru Hrvatske u Zagrebu, ni savezni ministar u Beogradu. A mi smo, ne samo literati, nego sve slobodne aktivnosti, i za vrijeme Ananićevog rukovođenja školom imali punu podršku.

Uhvati se ja ozbiljnog posla. Javiše se djeca u literarnu... Kasnije je neki napuštaju, a novi dolaze. I radimo mi, radimo. I tih prvih mjeseci, iščeprkam ja iz sebe nešto od onoga što sam učio, ali i tada neumorno čitao i dalje učio. Približavam im na najjednostavniji mogući način savremene pjesnike, njihove njima tada nerazumljive stihove. Donosim im knjige poezije savremenih svjetskih (francuski su tada imali posebno mjesto) i jugoslovenskih pjesnika i južnoameričkih proznih pisaca. Pa mi to čitamo, o svemu pričamo. Pričamo slobodno, s radošću, bez straha od meni dosadnoga „šta je pisac htio da kaže“ (džaba se kritičari muče: nikad to ni oni a ni čitaoci neće saznati!), bez straha od bilo kakve ocjene – hoću da im dokažem da to i nije baš tako nerazumljivo. Ali smo, čitajući druge, stalno u svojim predjelima, svojim brdima, šumama, kod svojih rječica i potoka, u svojim selima, kod svog naroda. Učimo se da osluškujemo govor tog naroda. Izlazimo u prirodu da vidimo, da čujemo... Učim ih da zapažaju detalj, da zabilježe ono što im se učinilo da je drugačije od onoga što je zaista tako. Da slobodno ispisuju slobodne svoje slike... I još mnogo toga mi učimo. (Koliko sam samo i ja od njih naučio!) Oni upijaju moje riječi. A stalno sam se trudio da ne osjete da su vođeni, nego da ono što pišu osjećaju kao svoje, da su njihovi stihovi i rečenice istekli iz njihovih očiju, iz njihovog sluha, iz njihovih dječjih srca. Hoću da ih to vodi.

Na sastancima biramo one radove koje ćemo slati u listove i časopise, u emisije radio-stanica. Prekucavam im radove na pisaćoj mašini u kancelariji Pere Borojevića, tajnika škole. Prekucavam kod Pere sve do ljeta te, 1966. godine, kada sam nabavio pisaću mašinu u knjižari u Kostajnici (stigla ona mala „topsica“ „Iskre“ iz Bugojna, najbolja mašina od svih koje sam kasnije imao, i ona ostala... a šef, sa kojim sam se dobro poznavao, veli: Kad budeš imao, ti plati). Prekucavam, pregledavam i šaljem. Radovi se objavljuju. A onda „Kurir“ (glavni i odgovorni urednik je novinar i književnik Đorđe Đurić) i njegov izdavač – Pionirski dom Sisak (direktor Drago Cotić), raspisuju poziv za takmičenja literarnih sekcija Sisačko-banijske regije. I dešava se da Mečenčani pobjeđuju. A kakve su samo literate imale škole u Glini, Petrinji, Sunji, Kostajnici, pa Eksperimentalna škola „Bratsvo i jedinstvo“ u Sisku... Dobijamo nagrade: jedne godine putovanje u Trst i Veneciju (tri prvoplasirane sekcije), druge godine u Budimpeštu, treće po Slavoniji, osvajamo televizor, biblioteke knjiga i pojedine knjige, Zdravko Borojević nagrađen je fotoaparatom i tako dalje.

Godine 1967, 4. maja, sekcija je dobila i nagradu „Oslobođenje općine Kostajnica“. (Na toj istoj svečanoj sjednici i Pododbor Srpskog kulturnog društva Prosvjeta iz Komogovine, čiji sam bio sekretar, takođe je dobio istu nagradu.) Sakupljam sve njihove objavljene radove, izrezujem ih i lijepim u poseban album. (Đavo neka zna da li ga i danas čuvaju?) U školu nam dolaze književnici: Vesna Parun, Gustav Krklec, Vladimir Popović, Dragan Božić, Đorđe Đurić, Miroslav Slavko Mađer, Dragutin Horkić...

Kad su moji nasljednici pokrenuli divnu dječju pjesničku manifestaciju u nedalekoj šumi Plavićevici, dolaze i mnogi drugi, kao i brojne literarne i novinarske sekcije drugih škola.

A mi smo se sprijateljili sa Literarnom sekcijom Osnovne škole „Nikola Demonja“ Slavonska Požega i njihovim voditeljem Danom Pavlicom, sjajnim čovjekom i prijateljem, kasnijim doktorom nauka. Mi posjećujemo njih, oni nas. A onda su se i škole sprijateljile. Upoznali smo se, Dane i ja, krajem školske 1966/67, godine, na susretu literarnih sekcija Hrvatske u Pionirskom gradu u Zagrebu. (Ovdje ne smijem da smetnem s uma i Josipa Žgaljića, nastavnika iz jedne riječke škole, kasnijeg novinara, urednika u Rafineriji Rijeka – i on je bio u toj našoj grupi tada sprijateljenih voditelja, kao ni nastavnika Stanislava Bašića, iz Gunje, mjesta blizu mosta preko rijeke Save kojim se prelazi u Brčko.) Tada su me neke nastavnice pitale o tome kako to da moja djeca mogu te slobodne stihove... takve pjesničke slike... tako... A ja njima o tome kako sam odrastao i školovao se u gradu u kome se proizvode nadaleko čuvene salame, pa velim: Pitajte njihovog glavnog tehnologa kako se pravi zimska salama, pa ćete čuti šta će vam reći. A jedna od njih, dama u ozbiljnijim godinama, reče: Tako mlad a već tako lukav! I tog jednog dana Stanislav i ja idemo Ilicom, u riblji ćemo restoran, kad neki čovjek na ulici susreće svog prijatelja i glasno mu saopštava: Izrael bombardovao Egipat! Eto, stalno neki ratovi.

I onda, velim ja djeci: Hajde da mi sakupimo te vaše pjesme, da imenujemo redakcioni odbor (sačinjavali su ga članovi sekcije: Slavka Gojsavić, Momo Kuzmanović, Dragica Rogulja, Branka Martić i ja), da izaberemo ono što smatramo da može da uđe u jednu skromnu zbirku pjesama.

Tako i bi: izabrasmo mi pjesme, ja sve prepišem na pisaćoj mašini, predgovor nam napisa Đorđe Đurić, literati izglasaše naslov: „Zrno sunca“, po istoimenoj pjesmi Stane Kalinić, članica sekcije Milja Šorak izradi naslovnu stranu, tehnički urednik bio je novinar sisačkog „Jedinstva“ Vladimir Pajtlar, a petrinjska Štamparija bila je najpovoljnija... Štampanje zbirke svojim sredstvima pomogli su: Trgovačko poduzeće „Banijapromet“ Kostajnica (sjećam se: dali su 50 hiljada dinara, dođem Bošku Devetaku, direktoru, u kancelariju, i kažem da ako može toliko i toliko, a Boško, bez riječi, odmah naredi da se to i prebaci...), zatim Ogranak Matice hrvatske Sisak, Samostalna novinska i radio-informativna ustanova „Jedninstvo“ Sisak i, naravno, naša škola.

I ugleda zbirka (60 stranica) svjetlo dana. U njoj su pjesmama zastupljeni (pišem redosljedom kojim su i u zbirci): Zdravko Borojević, Jovanka Kerajica, Stana Kalinić, Zlata Radić, Miljka Borojević, Nada Stojić, Dragica Rogulja, Mirjana Zebić, Milka Kladarin, Branka Martić, Milja Šorak, Dragica Krošnjar, Mirjana Radošević, Mirjana Rebić, Branka B. Borojević, Ankica Relić, Antun Mesnjak, Momo Kuzmanović, Branka J. Borojević, Smilja Borojević, Slavka Gojsavić, Jovan Lovrenović, Jovanka Dejanović, Matija Japranin i Grozdana Polimac. Na početku zbirke je i fotografije naše sekcije. I osim imena samo njih troje, svima drugima se sjećam imena i prepoznajem ih. I sad mi je žao što nekima koji su na slici nema pjesama u zbirci... Tako je izabrano... Mada se neki od njih nisu dugo ni zadržali u sekciji... A nekima, iz Komogovine, koji su bili članovi i naše sekcije, ali i kasnijih, jer su mlađi i uvršteni su u kasnije zbirke, pjesme sam uvrstio u svoju knjigu „Azbučnik sela Komogovine“ (SKD Prosvjeta Zagreb, Zagreb, 2014), a one su (sve su djevojčice): Radmila Dabić, Zlata Jurković, Mileva Kordić, Đurđica Mahić i Ranka Mirosavljević; tu je još i Slavka Gojsavić, koja je u „Zrnu sunca“.

Na kraju, u „Napomeni urednika“ stoji da su stihovi iz zbirke objavljivani u listovima i časopisima: „Borba“ i „Mladost“ (Beograd), „Svjetlo“ (Karlovac), „Galeb“ (Rijeka), „Prosvjeta“ (Zagreb), „Kurir“ i „Jedinstvo“ (Sisak), „Modra lasta“ (Zagreb), „Malim novinama“ (Sarajevo) i drugima, te u emisijama i nekih radio-stanica.

U predgovoru proprati ove stihove biranim riječima književnik Đorđe Đurić. Između ostalog napisa: „... U pjesmama malih autora iz Mečenčana sve vri od života, od čistog sunca, u njoj se (misli se na zbirku – nap. M. K.) čuje 'muzika svega čujnog i nečujnog', osjeća se 'novi pohod sunca', žubore potoci, visoko lete ptice i dolaze zore, bude se nade, vodenice melju zlatno zrnje pšenice, udaraju damari prvih ljubavi i naziru se široke ceste života...“

Moji nasljednici, sada počivši nastavnici Rade Pribičević i Danica Dragić, dali su, sa svojim literatima, ime sekciji „Zrno sunca“. I nastavili ono što smo mi započeli. I objavili zbirke „Djevojčice među zvijezdama“, 1973. i „Neko je dopustio da odrastem“, 1980. godine. A meni je negdje u podsvijesti da je bila i četvrta zbirka. Ali... Staračka podsvijest i nije baš nešto pouzdana... Ja sam po dolasku u Beograd, samo ne znam kada, dobio „Zrno sunca“ i „Neko je dopustio da odrastem“. Na svoju veliku radost.

O „Zrnu sunca“ mnogo je pisano i mnogi su pisali: Izet Sarajlić, Desimir Blagojević, Dane Pavlica, Mile Joka, Stjepan Jakševac...

Ono bez čega bi ovaj zapis bio nepotpun, jeste i ovo: nekoliko članica Literarne sekcije bile su i okosnica rukometne ekipe škole koja je na prvenstvu osnovnih škola Opštine Kostajnica (Kostajnica, Dubica, Graboštani) osvojila prvo mjesto bez primljenog gola na sve tri utakmice i plasirala se na međuregionalno takmičenje u Karlovcu. Kako su one trenirale! Pisale su loptom u rukama kao olovkom. Imali smo dvije ekipe. Selektirao sam ih već u petom, šestom... I uvijek ih učio: Sve što radite, radite s radošću! Radost je ono što pokreće, bez obzira da li je to olovka, lopta, motika, stetoskop, cvijet jorgovana...

Ne, nisam ih zaboravio. A da samo znaju koliki je njihov doprinos mom opredjeljenju da nastavim, između ostalog, i putem pisanja. I sve tako do radosti sjećanja.


ZRNO SUNCA

Jedno, samo jedno zrno Sunca
palo je u moje oči,
u travu i u vodu.
Razumijem ga:
htjelo je da mi donese sreću.
Željelo je da budem prijatelj
travi i zelenom cvijeću.

---

NOĆ ZABORAVLjENE PTICE

Noć zaboravljene ptice
u ogledalu Mjeseca,
u lepetu krila,
u šuštanju perja.
Njena noć u tišini,
u žuboru potoka,
u snovima sreće,
u dolasku zore.

---

IZ PJESME „RASPUKLI DRHTAJI“

...
Još nije došlo vrijeme sjećanja,
vrijeme kamena, vode, ljubavi.
Jedna žena je čvrsto držala srp
i udisala svježi miris dima i mlijeka,
brojeći kapi rose na nagorjelim sabljama.
Bludim kroz ravnice i brojim sjenke,
milujem trudne ruke plodnih polja,
dozivam oblak iznad ognjišta
što jučer prosu suze zbog muzike.
Dozivam dah vjetra
iz zamršene konjske grive.

---

RUKA

Ruka koja me voli
Ruka mjesečevog stakla
Umorna krijesnica gori
između dva oka sjećanja

---

KAO KAD ČOVJEK UMORAN

Kao kad čovjek umoran
zastaje odlutalih misli na cesti prašnjavoj,
otirući sa čela kapi znoja.
Povratak u sjećanje djetinjstva
dolazi sa sjenom kao duga
i poljima širi ruke.
Djeca oponašaju ptice pod starom lipom.
Odbačene novine plešu uz muziku vjetra.
Rastu sitne gljivice kraj zapuštena puta.
Uzburkana rijeka teče s valima od vrbove kore.
Svaki kamenčić je igra iz djetinjstva.
Vidim: ruka mi se bliži očima,
veče me grli,
a u srcu djetinjstvo počiva.

---