Isječci sjećanja (18): Volim drveće (i ukrasno, naravno) i rado ga se sjećam

Odmah, na početku, da kažem: volim sve drveće, sve šume (i listopadne, i zimzelene i miješane), kao i bezbrojno ukrasno (i niže i više) drveće. Volim ga, volim ih. More papira ispisao sam o našoj uzajamnoj ljubavi: ima mnogo toga što sam radio za njega i s njim, ima još mnogo više toga što je i ono radilo sa mnom i za mene. Drvo je, uz sunce i mjesec (pišem ih malim slovom jer mislim na svjetlost a ne na planete), uz vazduh, kamen, vodu, uza sve ostalo bilje i sve životinje, kao i sve ostalo što čini prirodu prirodom, u kojoj je čovjek onoliko bolji koliko nije gori po nju... drvo je jedan od temeljenih elemenata te naše prirode.

Ali, od sveg drveća svijeta i drveća svijeta svakog pojedinca, postoji i ono, pojedinačno drveće, koje čovjek upiše u svoje sjećanje i nosi ga cijeli život u sebi, sa sobom, pred sobom. (Tako sam pisao i za rijeke i rječice Banije, a i za još toga.) Nosi svoju šumu. I sve viđene i prohodane šume nosi. I bezbrojno a po nečemu posebno, pojedinačno drveće u njima, šumama, takođe nosi. I drveće po visoravnima, i usamljeno drveće na horizontu, i drveće u drvoredima, i drveće u parkovima gradova, i drveće uz rijeke, i ukrasno drveće uz kuće...

Izlazeći u redovne, gotovo svakodnevne šetnje, a u ovim sve kržljavijim, sve starijim godinama, na pamet mi dolaze bezbrojne slike, misli, kombinacije, izreke, bezbrojni likovi... Dok hodam, dakle, razmišljam, zamišljam, sanjam...

I da kažem, dok sam još tu, blizu početka, da u tim šetnjama, na tom hodanju donjim parkom u beogradskom naselju Kumodraž 2, smještenom gore, na vrhu Voždovca, odmah ispod nekadašnjeg sela Kumodraž (sada takođe beogradskog naselja, da se ne naljute Kumodražani), hodam, između ostalog, i pored raznog drveća. Drveća koje sam odmah po dolasku u ovo naselje izabrao kao ono koje će mi otvarati slike moga bivšeg drveća koje volim i koga se rado sjećam. A te su slike slijedeće:
~ jedna ne tako velika jabuka (a ima ih više), izuzetno rodna, ali sa sitnim, sitnim plodovima, koja mi je jabuka svih banijskih jabuka;
~ četiri već povelika javora, u kratkom drvoredu, bogzna kada posađena tik do asfalta rukometno-košarkaško-malofudbalskog igrališta, koji mi, ti javorovi, zamjenjuju cijelu Šamaricu. Jeste da je to malo, ali za malog čovjeka sasvim dovoljno. Jer i prvi stih moje pjesme „Pohvala drvetu“, u zbirci Šuma (SKD Prosvjeta, Zagreb, 2013) glasi: „U želji da postanem čovjek, zasadio sam drvo.“;
~ nekoliko breza, koje su mi breze u državnoj zajednici, majinama, ispod obronaka šuma baš te Šamarice, u stvari prostranih majina po kojima smo čuvali stoku, a po čije je grane, grane tih breza, išao otac i izrađivao brezove metle za kućne potrebe i potrebe onih koji su tražili da i njima... To su i kasnije breze iz ruskih filmova, pa breze Brezovog Polja, kao i sve one breze uz cestu Glina–Vrginmost–Vojnić, uz cestu kroz to, nama sa Banije, prvo područje Korduna, pa dalje prema raskrsnici u selu Brezova Glava, kod Tušilovića, odnosno izlasku na „ličku magistralu“ Karlovac–Plitvička jezera i dalje na jug, pa breze po visoravnima Ravnovcu i Sunjskom brdu koje su se izdužile između Knezovljana, sa sjeverne, i Borojevića i Mečenčana, kao i rijeke Sunje, s južne strane tog kraja Banije;
~ jedna japanska šljiva (a ima ih više; tek krajem ovog ljeta pronađoh jednu čije je stablo uvučeno, gotovo skriveno ispod okolnog većeg drveća i okruženo žbunjem, a kad sam ubrao nekoliko već prilično prizrelih plodova, zagrizoh pa od radosti skoro poskočih: pa to je to! Crna šljiva, najbliža banijskoj crnoj šljivi, šljiva na kakvu još ni na jednoj pijaci u Srbiji nisam naišao, a nema gdje nisam tražio baš onu našu, banijsku), prilično široke krošnje, rodna, ta japanska, koja me svojim cvijetom svako proljeće podsjeća na ona bivša proljeća kad bi naše banijske ubijelile i brda i doline, i sela i zaseoke – ova je malko rozikastog cvijeta, ali ne smeta: oduvijek sam uobražavao kako mi je priroda darovala moć da i pogledom prelivam boje iz jedne u drugu, po vlastitoj želji;
~ još uvijek jedan mladi ali poviši hrast blizu gornjeg ugla donjeg asfaltnog i mnogo većeg terena za fudbal na one male goliće, a tu su i koševi, ali i čistog dijela terena za još kojekakve igre, koji mi je, taj hrast, slika svih onih tamnih hrastovih šuma u kojima smo, a na Paljevinama (između šuma Komogovine, Borojevića i državnih šuma), mi, đaci, skupljali žir koji smo prodavali. Ali i dubokih i crnih hrastovih šuma u kojima su živjeli i naši vukodlaci, vile i vještice istovjetni onima koji su živjeli u bajkama koje smo tih godina uporno čitali. Ja sam, na primjer, uvijek zamišljao da ću po izlasku iz neke od tih šuma ugledati dvorac i ispred dvorca najljepšega na svijetu vranca kako pase, a na visokim stepenicama da ću ugledati princa i princezu u takvom zagrljaju kao da su jedno. I da su u tom dvorcu, na kraju bajke, živjeli i dugo i srećno, kao u posljednjoj rečenici kojom mnoge bajke završavaju;
~ ni dva-tri koraka od hrasta grm je jorgovana, s ponekom, ručicama dječice koja se skrivaju u njemu kad se igraju skrivača, žmurke, polomljenom granom, koji mi je, taj grm, onaj jorgovanski grmić u baštici ispred kuće mojih dragih rođaka – strine Ljube Kordić, njenog sina Milana (moga dragog Mijate, dosta starijeg od mene, sa kojim smo jednom otac i ja, kad je Milan došao iz vojske, vozili sijeno sa Brda i uspjeli na putu niz šumu u Ceriku da prevrnemo taj naš voz, sa kojim sam na biciklu – i on na svom – išao u Topusko, 60 kilometara u jednom pravcu, uz dosta guranja uza strane (kroz Donju i Gornju Pastušu, Jabukovac, Šušnjar, Banski Grabovac, Glinu...), da posjetimo: on svoju ženu Ljubu, a ja majku Danicu i babu Jelu, koji nam je majstorisao sve što smo poželjeli, posebno drvenariju, od koga sam uzimao lovačku pušku i odlazio da čuvam kukuruze od divljih svinja, a i kad bih tobož odlazio u lov, zatim ćerki blizanki strine Ljube, Ranke i Branke, sa kojima sam rastao, čuvao stoku i išao u školu, kao i Milanovih sinova, Dragana i Joce, koje sam učio u školi u Mečenčanima, a posebno fudbalu po kordićanskim avlijama i po našoj Čečevici – Dragan, Dada, najbolji je golman sa kojim sam u životu igrao mali fudbal, a golmana je iza mojih leđa bilo da im se ni broja ne zna, dok je Joco ne bez razloga dobio nadimak Osim, a njih i danas neizmjerno volim: Dragan je sa porodicom u Batajnici, Joco se sa svojima vratio u Komogovinu, a onda su im se djeca... svijet, udaja, ženidba... Sa strinom Ljubom prošao sam i naša Brda i mnoge šume šamaričke: brali smo kupine i divlje maline i prodavali u našoj Zadruzi. I ona me je, pored mog oca, učitelja Zorana u selu i kasnije profesora Ivana Pejakovića u Petrinji, učila i naučila mnogo toga o prirodi. A po položaju Sunca nepogrešivo je znala gdje ima kupina (mi smo ih zvali i crne jagode), a gdje divljih malina. Mnogo sam je puta pominjao u svojim zapisima)... Meni se nije moglo zamisliti proljeće bez jorgovana po banijskim baštama i bašticama ispred kuća. Jer jorgovan, pored boje cvijeta i mirisa, posjeduje mnoga ljekovita svojstva: njegov cvijet posjeduje i dušu. A to sam prvi put čuo baš od strine Ljube... A duša cvijeta jorgovana osvajala je srca mnogim pjesnicima. I ja ovdje, na ovom mjestu, zastajem s prisjećanjem na pjesmu „Pod jorgovanom“ Alekse Šantića. (Mnogo je i voćki i šumskog drveća koje je opjevala poezija, epska poezija, narodne pjesme: jabuka, šljiva, šantelija, trešnja, višnja, javor, jasen, bor, jela... i ko bi ih sve...) „Pod jorgovanom“ je komponovana (kao i druge njegove pjesme – sjetimo se samo „Emine“) i spada u jednu od najljepših starih pjesama, a pjevali su je mnogi – „moja“ je ona koju pjeva Nada Mamula, izmijenjenog je naslova: „Ko pokida sa grla đerdane“, a i stihovi su nešto mijenjani... A nas, evo, „Pod jorgovanom“ Aleksinim:


Idem ja tako, ubrzanije hodam i posmatram. I ne samo drveće: pronašao sam ja sebi u tom parku i kamen, i psa lutalicu, i ptice... A njih otjeraše jednog kasnoproljetnog dana: dođoše uređivači zelenila, do zemlje srezaše nekoliko ukrasnih žbunova u kojima su boravila čitava jata sjenica, pa vrabaca, pa poplašiše gugutke, nestala i dva kosa... Idem ja tako i zastajem ispod crnogoričnog drveća: pred očima mi visoke, još uvijek otanje jele u šumama Gorskog Kotara. Jele s prvog putovanja vozom do mora. I kad god sam zamišljao i kad god bih ugledao stative i prečke na fudbalskim igralištima i stadionima, kad sam u Čečevici ukopavao svoje kestenove, ja sam sve do jednog sunčanog i snijegom prošaranog zimskog dječačkog dana u tim stativama i prečkama vidio gorskokotarske jele – tada sam se popeo na Kaline, istorijsko brdo na Šamarici, nedaleko od Komogovine, Begovića i Gornje i Donje Pastuše i nagledao se raja zimzelenog. Od tada su mi one gorskokotarske iščezavale i iščezle. Ali ne i stative i prečke. I lopta između njih i, često, nažalost, po njima.

Za svog drugog predškolskog boravka u sisačkoj Bolnici, pa kad sam malko ojačao, izlazim u hodnik (kasnije je tu bila smještena ginekologija, porodilište), a ono ogromne palme u velikim saksijama. Nikad ih ranije nisam vidio. I, evo ih: i danas su pred mojim očima. I djed, u mom sjećanju izgubljenog imena i prezimena djed, sa kojim sam bio u prvoj sobi, lijevo, u prizemlju, koji me čuvao kao svog, najrođenijeg... A ja izađem i dugo stojim pored zelene boje uskih palminih listova. I tako, gledajući u njih, preživio.

I divlji stari kesteni ispred i u krugu sisačke Bolnice. Pa se desi da ležim kad je proljeće, kad kesteni cvjetaju a gugutke se iz njihovih gustih krošanja ozdravljajuće glasaju. I dva ogromna divlja kestena od mog školskog djetinjstva u centru Mečenčana: dolazimo mi đaci iz Komogovine, donosimo štafetu, proljeće je, sunce udarilo, a mi se sklanjamo pod njihove krošnje, u hladovinu. Kesteni su, koliko se sjećam, oduvijek bili spojeni drvenom letvom kao gelenderom. Tu sam ostavljao konja, koga nisam vezao, kad bih dolazio po cedle ili po bilo šta drugo. A kad sam radio u mečenčanskoj školi, pa išao u toku ljeta nekud na koji dan – tu mi je, prislonjen uz deblo kestena, ostajao bicikl koji bi me sve to vrijeme uredno i strpljivo čekao: niko da ga dirne. I ogromni divlji kesteni na starom goveđem placu u Petrinji: došao ja u šesti razred, jesen, ustanem prije polaska u školu, uzmem tačke i praznu vreću pa u kupljenje kesteni: blizu je bila otkupna stanica, „Ljubljana lek“ kupuje, uredno i dobro plaća. Pa ogromni divlji kesteni u Kostajnici, Glini... Vele da ih je Napoleon... njegovi vojnici... I stari ogromni divlji kesteni po bezbrojnim željezničkim stanicama – njih nije Napoleon... Kao i lipu u cintoru manastira Sveto Preobraženje u mojoj Komogovini. A onda su je devedesetih srezali...

Da, lipa je nešto posebno. Ovdje, u Kumodražu 2, ima ih, bogami ih ima. I muških i ženskih. A tek tamo! I divljih i pitomih. Tako smo ih zvali. Na Baniji nije bilo mjesta koje ih nije imalo. I po svim gorama banijskim bilo ih je. A onda ljudi odu i gule lipovu koru, stavljaju je u vodu da se kiseli. Pa kad se ukiseli, skida se lik sa njih i stavlja da se suši. Pa tu je i berba cvijeta za čaj – nema kuće u kojoj nije bilo lipovog cvijeta. I đurđevdansko kićenje ograda prolistalim staroslovenskim lipovim granama.

Ovdje nema pitomog kestena. A tamo ga ima. Pune ga naše gore. I taj kesten spada u ono drveće koje sam posebno volio: i zbog plodova, i zbog drveta za građu, i zbog ravnih komada za stative i prečke, i zbog tanina koji nas je u vrijeme gladnih godina izdržavao, i zbog kore od kojih smo mi, dječaci, izrađivali trube, a učvršćivali ih iglama trnjina iz živica. A u kestenima sam bio: u našem, šamaričkom Žiškovcu, u Popovoj šumi kod Petrinje, u Kotar šumi, u Šašavoj kod Gline, u šumama Drita iznad Novog Selišta kod Petrinje...

I od sveg drveća banijskog, posebno sam volio, pored ovoga o kome već bilo riječi: jasen, vrbu, bukvu, ljesku, dren, borovicu, ariš... Prošao sam kordićanski i dabićanski Cerik, na sjevernoj strani svog sela, pa po Šamarici – Kaline, Gradinu, Đermanovac, Okopitu kosu, Deralicu, Viđelo... Tu sam odlazio sa ocem, a onda i sa bratom, i sa konjima i volovima, u drva. Navezemo za cijele zime i cijela proljeća. Za sve do tada dok ne prođu cvjetovi i sokovi... A bio sam i još kojekude po šumama gora banijskih.

Sjedim tako nekih proljeća u petrinjskom parku i posmatram ukrasno drvo ginko biloba. Njegovi lepezasti listovi bili su mi leptiri s komogovljanskih livada. A ja danima dolazim na istu klupu i posmatram ginka kako mu lepeza dobija boju, a onda po dolasku u jesen posmatram mijenjanje te boje. Ginko je poseban. Zavičaj mu je u Kini. Njegov plod – srebrnasti lješnjak može da se peče: prava je poslastica. Inače ova biljka poboljšava pamćenje, posebno kod starijih (znao sam ja to i tada i zbog toga sam dolazio i posmatrao, a i ovdje, u kumodraškom parku odavno sam ga pronašao: ljekovitost ljudskom biću ulazi i kroz oči, a dobrota izlazi, odnosno vidi mu se u očima), zatim može da uspori i Alchajmerovu bolest.

I za kraj, evo, podsjećanja radi, i nekoliko lijepih naslova, pa kome se pjeva, može i da zapjeva: „U livadi, pod jasenom“, „Ja posadi vitu jelu“, „Znaš li, dragi, onu šljivu ranku“, „Vetar duva, šljive opadaju“, „Oj, javore, javore“, „Razgranala grana jorgovana“, „U Prizrenu zelena jabuka“, „Rasti, rasti, moj zeleni bore“ itd.

Volim drveće (i ukrasno, naravno) i rado ga se sjećam.