Jagoda Kljaić: Dok udišemo šumu

Kad Miodrag samo odjednom počne govoriti o impresivnom događaju u Novom Sadu, zaključio je prema fotografijama, to je bilo divno, moj prvi komentar je: Nisam imala odgovarajuće cipele, u rusvaju u kakvom živim, nisam ih uspjela naći. Tek poslije dodajem da sam se osjećala kao kraljica, ali ostaje upečatljiv njegov izraz čuđenja na „cipele“. Samo u društvu sa znalcima progovara žena iz mene, najčešće sam infantilna, nezainteresirana, odsutna, ne želim sebe trošiti na uzaludnost koja prevladava u međusobnim odnosima. Već je drugi dan kako razmišljam otkuda mi najprije ta neobična i nevažna misao, analiziram i propitkujem sama sebe, ali, nije potrebno, gubljenje vremena, odgovor je znan još od trena spominjanja cipela.

Morale su postati predmet pažnje nakon pola sata vožnje kroz šumu. Nigdje auta, ni u našem ni iz suprotnog smjera, začudo, ni vjeverice ili srne, preplašile su se zvuka motora, rjeđe zaciliče tim putem, češće onim okolnim, dužim ali boljim, asfaltiranim, nije njih briga što Miodrag voli baš tim makadamom, s nekoliko skretanja na kojima poželim izaći van iz auta i ostaviti neki trag, kao Crvenkapica, sigurna da će u povratku pogrešno skrenuti, a gdje će se onda okrenuti. Samo pamtim da kod spomenika skrećemo lijevo. Šutim, ne propitkujem i ne prigovaram, moglo bi mu dozlogrditi pa me izbaciti iz auta … puno bi u tom slučaju izgubio jer ne bi ništa znao o cipelama.

Tek danas znam da nisam smjela šutjeti, trebala sam zvoncati i zvoncati, kao što žensko umije kad želi, pa da me istrese u okoliš, a on nastavi, sve tako kroz šumu Petrove Gore, pa do restorana Lovački dom Muljava, i tamo se najede za dva dana, svoj i moj dio, gulaša od veprovine i srnetine sa palentom, pa na to čuvene „muljavske“ palačinke, na koje dolaze čak iz Zagreba, i dovode goste od kojekuda: obične palačinke punjenje sladoledom, obilato garnirane šumskim voćem i s mogućim dodatkom šlaga. Tek negdje na pola puta Miodrag se sjetio da nije kupio šlag, obično ponese onaj od Leda, tvrdi da je kvalitetniji od svih u sprejevima, slažem se, ali nema više dućana ispred nas.

Da nisam šutjela … netko će pomisliti: ostala bi ti gladna … A ne bih! Samo ne bi bilo govora o cipelama. I ova impresija bi bila drugačija.

Sve potrebno za život pružalo se uzduž puta. Prema tamo, bilo je to sa desne, moje strane. Nijemi poziv da dođem. Uronim u debelo žutilo opalog lišća, kilometrima dužine, bez ijednog procijepa neke druge boje, u nepreglednost jantara kao sa Van Goghovog platna, preko koga danima i noćima nije prešetao ni jež, možda samo prhnula ptica, pažljivo, nježno, da ne naruši veličanstveni sklad boja i strukturu listova. Kuda pogled dopire, samo ćilim, mekan, podatan, čini se da mu je tkanje tako jako da se ne bi pomaknula ni jedna nit kad bih se s visine od pet, šest, ili deset metara, cijelom širinom i visinom otežalog tijela, ubacila u lišćev perzijaner. I tijelo bi postalo bestežinsko, cijelo se pretvorilo u dušu, pa samo lebdjelo, lebdjelo, od figura u sjeni do onih osunčanih, od tanjih do debljih, većih i manjih, nižih i viših, sve od stablaca do stabla bukve, preko porušenog do gizdavog, što ravninom hrli pod oblak.

Mogla bih se dobrano najesti suhog lišća, ne bi se ni primijetilo da fali, nitko ne bi ostao uskraćen za obrok. Napraviti šušketavu blazinu ispod olakšalog tijela, možda od vlažnog lišća, kao kupku, melem za udove, kičmu, glavu. Sjesti u list-udubljenje i osjećati kako se mjehur, crijeva, maternica i jajnici umiruju, prestaju raditi i onda naglo kreću u novi životni ciklus, podmlađeni i obradovani. A sa tamom, u fizičku samoću počeli bi stizali sve samac do samca, odjednom ulepršan u onoga drugoga i eto ih tako u parovima, pa u grupama, mrmore, šušketaju, šapuću, smiju se, postaju i ostaju bezbrižni, vladari prostora i situacije, opkoljavaju me, stežu u zagrljaj, prosto osjećam da su mene čekali kako bi mi rekli: ovo je vrhunac ljepote, više od toga što sad vidiš ne postoji …

Zato su mi cipele pale na pamet uz spominjanje impresivnog događaja otprije dva mjeseca. Ove nisu bile najbolji izbor, a drugih nemam. Dok god mogu hodati po opalom lišću, cipele mi ne trebaju. Nepregledna ljepota šume u ovaj novembarski prelom dana, bilo je malo poslije podneva, traži samo golu kožu, od tabana do tjemena, sve drugo narušava njen sklad.

Sljedeće jeseni iskačem iz auta onda kad Miodrag uspori i otvori sva četiri prozora da bismo udisali šumu. A oči se ovlaže.