će biti održano 24. oktobra 2026. godine od 19 časova, u hotelu Kvin – Bazeni u Dobanovcima. Za dobru atmosferu i zabavu biće zaduženi Buba Jovičić i Džimi Stanić, uz pratnju Dragana Grbića. Goste očekuje neograničeno jelo i piće, kao i tradicionalna tombola sa izuzetno bogatim nagradama. Cijena ulaznice je 4.500 dinara. Za informacije i rezervacije zainteresovani se mogu javiti na telefone: 061 64 70 422 064 13 36 279 063 73 40 667
20. BANIJSKO VEČE
će biti održano 24. oktobra 2026. godine od 19 časova, u hotelu Kvin – Bazeni u Dobanovcima. Za dobru atmosferu i zabavu biće zaduženi Buba Jovičić i Džimi Stanić, uz pratnju Dragana Grbića. Goste očekuje neograničeno jelo i piće, kao i tradicionalna tombola sa izuzetno bogatim nagradama. Cijena ulaznice je 4.500 dinara. Za informacije i rezervacije zainteresovani se mogu javiti na telefone: 061 64 70 422 064 13 36 279 063 73 40 667
KUP BANIJA 2026
TURNIR U MALOM FUDBALU krajem avgusta ili početkom septembra
ostale informacije ćemo blagovremeno objaviti
KUP BANIJA 2026
TURNIR U MALOM FUDBALU krajem avgusta ili početkom septembra
Dio najranijeg, ranijeg i nešto kasnijeg djetinjstva, mladosti, kao i dio kasnijeg života živio sam i rastao u kući oko koje (računajući i nju) nije bilo kuće iz koje nije neko za vrijeme Drugog svjetskog rata stradao od hrvatskih ustaških dželata. Ili je ubijen, zaklan, odveden u logor Jasenovac, u njemačko zarobljeništvo, na stratišta u Petrinji, Kostajnici... Ili je poginuo u partizanskim jedinicama, umro od tifusa i drugih bolesti, od gladi, stradao na neki drugi način ili nestao u velikom zbjegu banijskoga srpskog naroda po Bosni, Hercegovini...
I u te i takve slike dođe nam, jedne od posljednjih šezdesetih godina dvadesetog vijeka, veliki srpski pjesnik u Hrvatskoj, dođe nam u Osnovnu školu u Mečenčanima, u kojoj sam tada radio, sa manjom grupom književnika – Vladimir Popović. Književnici su gostovali u organizaciji Srpskog kulturnog društva Prosvjeta iz Zagreba. U kome je književnik Popović bio neko vrijeme i urednik izdavačke djelatnosti i u rukovodećim tijelima tog Društva. U čijem sam časopisu „Prosvjeti“ sarađivao, a članovi Literarne grupe, koju sam vodio, objavljivali su iz broja u broj svoje vrijedne radove. Iako sam tih godina u sjedištu Prosvjete u Zagrebu upoznao (neke i dobro poznavao) i akademika Luku Marića (našeg Banijca, rođenog u Papićima), dr Nikicu Rapajića, Svetozara Zeca, dr Branislava Ćelapa, Milana Nožinića (rođenog u Jošavici, petrinjskoj), Vojina Jelića, Mirka Andrića Gudžulića, Božu Milačića, Peru Čimbura i neke druge, Vladimira Popovića nikad nisam sreo. A želio sam. I nadao se. Međutim...
Kad ono...
A onda mi na kraju druženja, čitanja, pričanja, priđe pjesnik Popović i pruži knjigu iz koje je čitao – bila je to knjiga njegovih pjesama „Povelja sna i jave“ (dopunjeno izdanje beogradske Prosvete, 1964. godine). I napisa on meni posvetu. A inače smo mi, Komogovljani, redovno u programe priredbi koje je priređivao naš Pododbor Prosvjete uvrštavali i dijelove iz njegove poeme „Oči“, „... koja je nastala poslije ustaškog pokolja nad Srbima kod Udbine“, navodi književnik Nebojša Devetak u svojoj „Antologiji srpskog pjesništva u Hrvatskoj dvadesetog vijeka“ (SKD Prosvjeta Zagreb, Zagreb, 2002).
Pa sam negdje na margini, grafitnom olovkom, obilježio prvu strofu (kiticu) soneta „Moja krajina“ iz Popovićeve knjige (zelenih korica, ako me sjećanje ne vara):
Na brodu nade ne čujem ni glasa:
sluti li možda svoju smrt i ona?
Kako ćeš tada na ostrvo spasa,
krajino moja, mrtva od iskona? ...
* * *
Vedra je noć. Srebro zvijezda utonulo u nebo. Ležim nauznak, što kazali u bajkama, pored šume u Ceriku.
A iz šume ni šuška grane, lista, ni bilo kakvog piska. Tišina spaja nebo i zemlju u mojim na mršavoj glavi klempavim ušima.
Orali smo: otac i ja. Pravili smo preoricu na strnjištu njive s koje je, a ima tome... požnjevena pšenica „banovka“. Ja se nahodao uz konje i naplužio pluga. A i otac, takođe. Konji se naradili pa mirno pasu. Trava miriše i njima i meni.
Ležim. Ljetni su školski praznici pri kraju. Đak sam Učiteljske škole u Petrinji. Ponešto već piskaram, čitam, a pratim i čitam i književne časopise u Gradskoj knjižnici. Kod gospođe Jelke Gregurinčić, koju sam ne jednom spomenuo, spominjao, svejedno. I uvijek s radošću. I dok je rukovodila Centrom za kućnu radinost u Petrinji (ako se taj Centar tako zvao?), takođe se gospođe Jelke sjećam. Kao i drugarica Ane Hrkovac, koja je prije nje tu rukovodila, kao i Ane Pecko, pa Drage Cotića, nezaboravnog nekadašnjeg direktora sisačkog Pionirskog doma. I njih se takođe s radošću sjećam. I, naravno, vozača njihovog službenog kombija, Dragana Nogića, rodom iz Svračice, moga kasnijeg divnog komšije na placu iznad Novog Selišta, malo zapadnije od Pigika, takođe se sjećam i često sjetim. Posebno kad se sastanemo, ovdje, u izbjeglištvu, njegov komšija iz iste petrinjske ulice a moj školski drug i prijatelj prof. dr Dušan Bogičević, rodom iz Jabukovca. Sa Draganom smo, njegova direktorka Ana (brojne tečajeve kuvanja, spremanja zimnice i mnogo toga drugog, lijepog, korisnog, organizovala je i u Komogovini, tamo negdje krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina 20. vijeka: u saradnji sa SKD Prosvjetom iz Zagreba i Pododborom iz sela), moja školska drugarica Ljuba Klipić, iz Male Graduse (udala se za doktora Milana Strineku, a živjeli su u Jabukovcu i radili – on u Jabukovcu, a ona u jabukovačkoj Područnoj školi u Gornjoj Pastuši), i ja, i to dok smo Ljuba i ja bili na praksi po školama ovoga kraja, išli i u selo Lovču da obiđemo i njihovu školu. I slikali se negdje na putu ispod Lovče, uz istoimenu rječicu. Ne znam da li je još neko bio na toj slici, jer ona mi je ostala...
I to veče, tu, pored šume u Ceriku, sanjam da sam u pjesmi „Među javom i med snom“ Laze Kostića: uređujem književni časopis. Jer, na javi sam i u snu. Ili: u snu sam ali na javi. Raspoređujem tekstove u rubrike, biram pisce, molim ih da mi pošalju... Određujem redosljed njihovih priloga u časopisu. Petar Kočić je sa svojom „Mrgudom“ prvi. Do njega je sedam pjesama Vladimira Kovačića, čiju sam „crnu“ poeziju, poluzaljubljen, izgubljen, tih dana, tih mjeseci gutao. Branko Ćopić će biti zamoljen da napiše i pošalje priču za taj prvi broj. Bez njega se ne može. Zatim dolaze banijski pisci: Đorđe Đurić s pjesmama i Dragan Božić s pričom ili odlomkom iz romana koji možda tih dana piše. Pa bi onda došlo od meni tada već dobro poznate i bliske poezije Aleksandra Ristovića, iz Beograda. Zatim je tu moj „vrabac“ (tada sam u stvari bio tek nešto bolje dogurao do „vrapca“, kao i do morskih pasa koji laju) o mojima – ćaći i materi, čiči Peri Staninom, čiči Đukanu... Mada sam zbog jednog takvog „vrapca“, koji je recitovan na jednoj od priredbi u selu, umalo naživo stradao.
Časopis bi izlazio u Komogovini. Izdavač bi bio, zna se: Pododbor Srpskog kulturnog društva Prosvjeta Komogovina. Časopis bi „Za izdavača“ potpisivao Boško Zebić, predsjednik Pododbora.
Pa neka neko kaže da se tada nije vodila briga o kulturi (oreš, odmaraš, konji pasu, a ti stvaraš književni časopis), a u sklopu nje i o književnosti u seoskim sredinama. A i Komogovina... što ne bi ona, na Baniji, mogla da ima časopis koji sanjam u drugoj strofi, od njih tri, u pjesmi „Među javom i med snom“:
Srce moje, srce ludo,
šta ti misliš sa pletivom?
Ko pletilja ona stara,
dan što plete noć opara
među javom i med snom...
Ležim, sanjam, a konji i dalje mirno pasu. Ni šuška ni piska.
Ležim, pa se malko budim, i dalje netremice gledajući u srebro zvijezda koje sve dublje utonjuju u nebo, i razmišljam: blago konjima kad su pametni.
* * *
Kad je u nekom od zapisa bila riječ o Glini i o vrijednim nastavnicima voditeljima literarnih i likovnih grupa, sekcija, svejedno, u osnovnim školama s područja Gline, čiji su đaci sarađivali u sisačkom listu za djecu „Kurir“, u kome sam, već sam to rekao, s radošću čitao i odabirao bezbrojne zvjezdane radove članova tih sekcija, nisam navodio njihova imena. Nisam, jer ih nemam sva. Nemam ih od prvih dana njihove saradnje. Ali one koje imam, koje posjedujem, navodim sada. Pa neka se sjete, podsjete. Naravno da se djevojčice, one koje su se udale, sada drugačije prezivaju. A ja ne znam kako. Ali, znaju one i najbliži njihovi, zatim oni koji ih poznaju i koji se sjećaju njihovih djevojačkih prezimena.
I da ne petljam dalje, evo imena barem jednog broja đaka naših saradnika. Uz izvinjenje onima čijih imena ovdje nema, a zaslužili su. Međutim...
Dio najranijeg, ranijeg i nešto kasnijeg djetinjstva, mladosti, kao i dio kasnijeg života živio sam i rastao u kući oko koje (računajući i nju) nije bilo kuće iz koje nije neko za vrijeme Drugog svjetskog rata stradao od hrvatskih ustaških dželata. Ili je ubijen, zaklan, odveden u logor Jasenovac, u njemačko zarobljeništvo, na stratišta u Petrinji, Kostajnici... Ili je poginuo u partizanskim jedinicama, umro od tifusa i drugih bolesti, od gladi, stradao na neki drugi način ili nestao u velikom zbjegu banijskoga srpskog naroda po Bosni, Hercegovini... 
