Isječci sjećanja (12): Iz Gline i glinskog kraja

Tragajući za slikom vode rječice Bručine

Vraćam se pričom rječici Bručini, ponovo. Vraćam se pričom u njenu sliku. Vraćam se u bistru vodu njene slike. Ili još tačnije, iskrenije: vraćam se u zamagljenosjećajuću sliku njene bistre vode.

Vraćam se pričom o tome kako smo se rječica Bručina i ja vidjeli prvi i jedini put. I nikad više. Vidjeli se, čuli se. I u strahu da mi zauvijek ne uteče, ne oteče njena voda iz te moje slike – tražio sam je po dalekim pejzažima nekih drugih krajeva.

Možda Bručina nema onu grgoljivost kakvu ima rječica Maja. Možda. Možda joj tok i nije tako brz kao Majin. I to Majin dok se previja između obala s rastinjem do Brezovog Polja. Pa još i dalje: u smiraj ravnice što se širi pred ušćem u rijeku Glinu.

I, naravno, nema rječica Bručina ni širinu ni dubinu Gline – Glina je rijeka. I nema ni Glininu smaragdnu boju u kojoj plivaju ribe kao patinasta bakarna proviđenja. Kao gotska ornamentika što se čas javlja blizu površine, a čas nestaje u dubini potpunoga svog rodnog sumračja i svoga prividnoga mraka.

Ljepota života je i u traganju za slikom što podsjeća na neku od dragih slika iz djetinjstva. Ili za slikom koja je negdje iznenada viđena i upamćena, a onda se kasnije takođe iznenada javi i podstiče da se negdje traži ista takva.

U ovom slučaju, mom slučaju, riječ je o ljepoti slike u prirodi, a ne u umjetnosti. Riječ je o ljepoti traganja za slikom pejzaža koji je istovjetan onome upamćenom. Onome što goni u traganje za, na primjer, istovjetnom bojom vode u rijeci, rječici, potoku, vrelu ili izvoru tog istog našeg djetinjstva.

Jer traganje u svijetu, po svijetu, pa kad se naiđe na takvu sliku, ona vraća čovjeku radost sjećanja na one djelićke života u kojima su živjeli sami – njih dvojica: čovjek i njegov život. Sa slikom u sjećanju koja veže obojicu u jedno vrijeme, u istu godinu života prenoseći ovu u onu, ali i darujući onu ovoj. Kako sliku tako i godinu.

Ne znam kako sam i zbog čega uhvatio sebi u oči pa onda i u dušu jednu ljetnu sliku sa rječice Bručine. I od tada je nosim životom kroz svijet. I tražim onu koja bi mogla bar malko da bude nalik ovoj mojoj. Gdje god da sam: po rijekama, rječicama i potocima tražim takvu sliku.

A kakvu?

E, to je teško objasniti. To je slika uslikana prilikom, rekoh već, našeg jednog jedinog viđenja koje se dogodilo u drugoj polovini sedamdesetih godina prošlog vijeka. Na lijevoj, gradačkoj obali Bručine – bio sam u Malom Gradcu (ali ne prvi put) i malko švrljao.

U stvari bili smo, mi, kolege s posla u Željezari (i Srbi i Hrvati, da ne ispadne, kao što su neki moji bivši prijatelji pisali, 1991. godine, po Sisku, Zagrebu... da ne ispadne da su samo Srbi... i tako dalje, što mi nikad nije bilo ni nakraj pameti da tako razmišljam, a kamoli...) u kući, vikendici profesorke Mirjane Koljaje – ona je bila na redu da pripremi neko ugošćavanje. Pa je umjesto u Sisku odlučila da nas ugosti u Malom Gradcu, rodnom mjestu svoga oca i svojih Koljaja. (Mirjana je ćerka pukovnika Vlade Koljaje, koga smo, nakon što je sve sredio, pripremio, sreli na putu iz Malog Gradca pri našem dolasku a njegovom odlasku. I nismo se ni zaustavljali ni pozdravljali: mi svirali, pukovnik odgovorio; da ne ispadne po čuvenom i samom Gabrijelu Garsiji Markesu njegovom najomiljenijem romanu – „Pukovniku nema ko da piše“.)

I ovdje je možda zanimljivo ovo: u njihovoj avliji nalazila se uređena kućica za psa i na njoj ispisano: MIĆKO. Što znači da je to ime njihovog ćene, koji je nezainteresovano ležao u kućici. A mene su nekako tih godina prozvali upravo tako: Mićko. Mislim da je to sve poteklo od kume moje žene (i moje, naravno), Mirjane Inđić, koja je tako zvala svog supruga Milorada, koji je mene iz kulture, kao kadrovsko rješenje, „pod mus“, odvukao u Centar za informisanje i društvena istraživanja Željezare, čiji je on tada bio upravnik... (Tada nije bilo ni govora o bilo kakvom našem kumstvu.) I ja, vidjevši to, na psećoj kućici, a glumeći bjesnilo, priđem Mirjani i prilično glasno: Znači, Miki, a tako smo zvali Mirjanu, ti meni dala nadimak po svome ćeni?! Sramota... Zatim su svi prilazili kućici kako bi se uvjerili da je Koljajin ćeno, a pukovnik Vlado bio je lovac, zaista Mićko. I smijali se, radovali se...

A onda se ja, ostavivši društvo, spustih do rječice – nekima je ona potok, meni je rječica. Usput, da ne zaboravim, upitam za kuću roditelja prijatelja i nekadašnjeg komšije iz garsonjere, diplomiranog ekonomiste Ilije Koljaje. Mirjaninog brata od strica, koji je takođe radio u Željezari. Danas je on ovdje, u Beogradu. On i porodica bave se privatnim preduzetništvom i nesebično pomažu mnoge kulturne i druge aktivnosti nas Banijaca. Supruga mu Ljubica i on na svakom su kulturnom programu naših izbjeglih, prognanih zemljaka.

Nego, da se ja vratim Bručini. Ta, zanimljivog toka rječica, a o tome sam već nešto i ubilježio, izvire na jugozapadnim okrajcima Šamarice. Zatim teče prema sjeveru, pa okreće na već u jednom od ranijih zapisa rečenom mjestu (da ponovim: ispod sela Vlahovića, Šušnjara, Drenovca...) i uliva se u rječicu Maju. I skroz je banijska: od izvora do ušća.

I to stajanje, taj vodom privučeni pogled u nju, e, to je uslikano, upisano. Dolje kamenje, voda ga svladava, od udara se rasprši pa se ponovo smiri i uvede u tok kakav je od rođenja osvojila.

Nije duboka ta Bručina. Mada je malko niže, tako mi se čini, i vir. Kako bi bilo lijepo izuti se i gurnuti bose noge u vodu! U mojim očima obale su s dolaskom predvečerja bliže jedna drugoj. Predvečerje je osvijetljeno pojem ptica u smiraju: i na ovoj i na onoj strani vode. Šum lišća okolnog drveća kao da se najprije čuje negdje daleko, onda sve bliže i bliže, pa ponovo odlazi...

I onda se uhvatim kako se sve upornije zagledavam u vodu – boja joj je ovdje drugačija: iz bistrine prosijava joj tamnost kakvu nisam vidio kod drugih banijskih rječica. Kod Maje, Lovče, Žirovca... Rijeka Glina, maloprije rekoh, ima svoju, smaragdnu boju koja se ne može uporediti sa bilo kojom u bližoj pa i daljoj okolini. Osim, možda, s vodom rijeke Cetine, u Dalmaciji... Pa ni naša Sunja nikad nije tekla svojom vodom u takvoj boji kao što je ova: voda Bručine. Osim, možda, u gornjem toku. Dok teče kroz Šamaricu pa sve do ulaska u Komogovinu, blizu manastira Preobraženja Gospodnjeg.

Dakle, voda Bručine kod mjesta do koga sam se spustio kod Malog Gradca posjeduje bistru a utamnjenu boju. I sliku te boje tražio sam kasnije po vodama mnogih rijeka i rječica. I kad sam pomislio da sam je našao, shvatim da to nije to. Ili jeste, samo malko drugačije.

Tako sam je jednom ugledao u vodama rječica, prije će biti potoka, Vrnjike i Dretulje, kod Plaškog, na zapadu Korduna. A tu sam sa porodicom bio u gostima u zaselku Zebić, kod prijatelja (u stvari kod njegovih roditelja) iz sisačke Željezare i prvog komšije iz zgrade, diplomiranog inženjera Đure Mikulice. Đuro i njegov brat Dane, koji je radio u Zagrebu, predlože mi da jednog predvečerja odemo u lov na divlje patke. I dadu oni meni dobru i modernu lovačku pušku (lovački sam položio, ali oružje za lov nikad nisam kupovao, nikad nisam pucao na životinje... a o tome sam već pisao, pa da ne budem dosadan...). Odrede oni meni pravac kretanja uz lijevu obalu Vrnjike (a ja prvi put u tim krajevima), a oni odoše onom drugom stranom. A ja lijepo, negdje gore, podalje od bilo koga, zasjednem iznad rječice (potoka), spustim pušku pored sebe, slušam ptice, sunce se još nije skroz povuklo na počinak, dišem travu okolnih livada, vazduh šuma, a dolje, u vodi, uz trsku i šaš plivaju divlje patke – igraju se, raduju... Gledam patke, gledam vodu: i odjednom mi se otvori slika bručinske vode. Ali što sam duže gledao, slika mi je blijedila. Ipak je ova voda do kraja svjetlije bistrine. Šta svjetlije?! Ovo je najsvjetlija rječica, potok, šta već jeste da jeste, koju sam ikad vidio. Hodajući kasnije obalom, gore, uz vodu, sad već daleko od pataka (a kakvih su samo boja one!), mogao sam da vidim svako zrno pijeska na dnu. I, tu i tamo, poneku pastrmku. A tako kasnije i kod Dretulje. Nigdje kamička.

Eto, to nije to. To nije ona slika.

A onda još uvijek (i vječno) izbjegličke 2004. godine, moj kolega s posla, ovdje, u Beogradu, spomenuti Svetozar Dančuo (sad je sa porodicom u Čikagu) i ja nađemo se u Sibiru. Bio sam vođa puta koji je naš ruski Lukoil organizovao srpskim novinarima koji u svojim štampanim i elektronskim medijima prate energetiku. Novinari su išli da obiđu Lukoilova sibirska naftonosna polja i njegov grad Kogalim (grad čudo, sa 58.000 stanovnika, moderan, uređen, uredan grad, sa svim i svačim što je neophodno za savremen život, a izgrađen u drugoj polovini prošlog vijeka...), da obiđu i sjedište kompanije u Moskvi. I, boraveći tada u Sibiru (iz Moskve smo krenuli iz temperature koja je iznosila +25, a stigli u Sibir na -1), Sveto i ja odemo do ne tako velike sibirske rijeke Ingu-Ijagun. I tu, s mosta, zagledavši se u ne toliko duboku koliko brzu vodu, ugledam tamnosnu bistrinu Bručine! E, pa tu smo! rekoh u sebi. Konačno... I tako usvojim i ponesem i tu sibirku sliku sa sobom, u sebi.

Ali, kasnije, ispravljam u sebi: ni to nije to – bručinska je ipak drugačija.

I dugo sam tragao i odgonetavao ime Bručina. Ništa posebno nisam našao. Osim što je iz keltskih vremena. Iz kojih su i mnogi drugi toponimi po balkanskim prostorima. U istočnoj Francuskoj postoji rijeka Briš (na francuskom: Bruche). Prof. dr Ranka Kuić, godinama istražujući keltske tragove na britanskim ostrvima (objavila je brojne knjige, naučne radove...), bilježi, između ostalog, i toponime rijeka. A oni su, na primjer: Liig – Ljig, Mur – Mura, Ram – Rama, Drem – Drim, Lab – Lab, Buna – Buna, Peukh – Pek, Varar – Vardar, Boyan – Bojana, Tuessis – Tisa, Morava – Morava, Kerka – Krka, Koruna – Korana i tako dalje. Neke sam od njih obišao, sjedio na njihovim obalama. I obavezno sam se, samo ako je bilo i najmanje prilike, izuvao, skidao čarape i kvasio noge. Bože, miline! Inače sam ja u djetinjstvu i u starijim dječačkim danima po cijela ljeta išao bos: šuma, kamen, strnjište, pokošena bara... ništa to nije... Kod goveda, kad mi ujutro, za rose, ozebu noge, stanem u toplu, upravo pobaleganu goveđu balegu i ih ugrijem...

Pa sam se pomirio sa slikom vode rječice Bručine: neka ostane tako, takva, jedna jedina.

I neka ostane kao ogledalo u čijem sam sumračju gledao u obrnuto i raspuklo lice koje je odavno i samo postalo voda. Jer samo takva, ona je voda slobode. Ništa slobodnije ne postoji na Kugli zemaljskoj od vode. Pa ću stoga uz prvi dio pjesme „Lirika o vodi“ Stevana Raičkovića, iz knjige „Pesme“ (Srpska književna zadruga, Beograd, 1963), završiti ovaj kraći isječak o slici sa banijske (glinske) rječice Bručine:

---