će biti održano 24. oktobra 2026. godine od 19 časova, u hotelu Kvin – Bazeni u Dobanovcima. Za dobru atmosferu i zabavu biće zaduženi Buba Jovičić i Džimi Stanić, uz pratnju Dragana Grbića. Goste očekuje neograničeno jelo i piće, kao i tradicionalna tombola sa izuzetno bogatim nagradama. Cijena ulaznice je 4.500 dinara. Za informacije i rezervacije zainteresovani se mogu javiti na telefone: 061 64 70 422 064 13 36 279 063 73 40 667
20. BANIJSKO VEČE
će biti održano 24. oktobra 2026. godine od 19 časova, u hotelu Kvin – Bazeni u Dobanovcima. Za dobru atmosferu i zabavu biće zaduženi Buba Jovičić i Džimi Stanić, uz pratnju Dragana Grbića. Goste očekuje neograničeno jelo i piće, kao i tradicionalna tombola sa izuzetno bogatim nagradama. Cijena ulaznice je 4.500 dinara. Za informacije i rezervacije zainteresovani se mogu javiti na telefone: 061 64 70 422 064 13 36 279 063 73 40 667
KUP BANIJA 2026
TURNIR U MALOM FUDBALU krajem avgusta ili početkom septembra
ostale informacije ćemo blagovremeno objaviti
KUP BANIJA 2026
TURNIR U MALOM FUDBALU krajem avgusta ili početkom septembra
“Oj, Banijo, zemljo brežuljaka, plavih šljiva, lijepi djevojaka! Tebe krase livade i trave žitna polja i šumice male, a još više zore tvoje i slavuji koji pjesmu poje!“
Pratite Banija Online na Google-u
Dodajte ovaj sajt kao preferirani izvor i vidite naše vesti na vrhu Google pretrage.
„Eh, Jele moja, sećaš li se još ljubavi naše na Baniji? Ko zna gde si sada, kuda te vetrovi surovi odneli? Setiš li se ikada mene, pa bilo gde da si na ovoj kugli zemaljskoj? Osećaš li još toplinu u našim srcima koja nas je obuzimala? Ili si sve zaboravila, neko te drugi sada ljubi, ukrao mi te, lepoto moja? Njemu se daješ, a meni pripadaš. Sudbina Božja. A ja mira nemam u duši svojoj. I pored toliko prohujalih godina, ne mogu da te zaboravim, da te izbrišem iz sećanja mojih. Urezao se tvoj lik i duh u svaku poru moga bića i ne da da ga speru nikakve vode. Ostala mi zauvek moja ljubav tamo negde na Baniji“, tako u sebi razmišlja Mile (sa dugim „I“ u izgovoru).
Videli smo se poslednji, možda i zadnji put pre dvadeset i četiri godine. Kiša je lila kao iz kabla, a ti sakrila tvoje zelene oči, oborila ih nadole, ko zna kud si još tada kretala. Predosećala šta se sprema. Žao mi i sada što sam te pustio niz bujicu koja je nailazila, koja nas je odvojila. Našu nekadašnju i telesnu i duševnu bliskost. Ne mogu da prežalim da te nema. A živa si, sigurno, hvala Bogu. Kako sam to prevideo? Izgubio te. Kad se samo setim! Ti se sva rascvetala od bujnosti i jedrine tvoje, od lepote. Duge pletenice ti po plećima padale, lice večito rumeno, nasmejano. I, onaj hod tvoj. Zanosio je sve momke u selu. Kamoli ne bi i mene“, sve tako i dalje razmišlja nesrećni Mile.
Sve do tih zlih vremena, na Baniji se ljudi ispomagali. Organizovali mobe, sprege, priskakali u radnoj snazi pri žetvi, kosidbi sena, kod komušanja kukuruza. Tad je bilo i najlepše. Još topla rana jesen, mesečina sve obasjava, skupilo se društvo. Sav komšiluk, momci i devojke iz sela. Čulo se podvikivanje, podvriskivanje, pesma, pošalice, šetana kola, drmeš. I to pevanje i igranje na Baniji praćeno tamburicom dvožicom se svojom arhaičnošću razlikovalo od ostalog srpskog življa. Odudaralo je svojom oštrinom i čvrstinom, što je potpadalo pod uticaj dinarske zone. Biračko kolo je bilo u ta vremena, najomiljenije. Poljubljena cura dolazi, a u kolu pevaju samo za nju neku prigodnu pesmu, kojom se ona poziva da poljubi svoju simpatiju. Ukoliko joj se momak koji ju je poljubio sviđa, ona će, da bi to dala do znanja i ostaliima, poljubiti nekog starijeg čoveka ili sasvim mladog muškarca. Ako joj nije bio po volji njenoj, ona je onda poljubila svoju simpatiju. U ovo kolo su najčešće ulazili momci koji bi da se žene i cure za udaju, što je podrazumevalo zrelost i spremnost, a kod devojaka i pripremljenu odeću i miraz. Znalo se tada poneka i popiti, ali što je isto posebna retkost na Baniji, bez zdravice. Čaša bi se odmah ispijala uz reč „živio“.
Ljubav je čudna zanesenost kojoj se ne može ući u trag, od koje ni jedna vakcina efikasna nije. Ne voleti, znači ne živeti. Ona se jedino u srcu oseća, jer srce asocira na život. I ljubav je deo svačijeg života, jer potiče iz srca. U tom slučaju, mozak je isključen. Od trenutka kad počnemo da mislimo, ljubavi nema, pošto izvire iz našeg tela i duše. Ako iskorači iz toga kruga, gubi svu svoju lepotu. Tačnije, ljubav je lepota. To izviranje i poniranje ljubavi i čini svu prolaznost naših života.
Uvek sam obožavao jutro. Sa njim se sa buđenjem zore, rađao dan. Najviše sam te voleo kad počinješ da se budiš, kad sam osećao mirise tvog još pospanog tela i ugledavao neki osmeh na tvom nekadašnjem detinjem licu. Razbuđivao sam te nežnim poljupcima, šaputao ti na uho, da si jedva i razumevala šta ti govorim. Pozivao sam te u neke ne rumene, nego u plave zore. A moje srce je tada samo sebe pitalo, zašto nam ta zora tako hita, zašto toliko brzo sviće, zašto nam oduzima ljubav i naše osećaje. Da sam u tim momentima bio neki čarobnjak, sa tobom bih provodio sve naredne dane, ljubio te uvek dok ne svane. Smiraj u mojoj duši nastao bi tek kada nam se meke usne spoje. Osećao se negde u toploj blizini miris tvojih devojačkih grudi. Poželeo sam te celu, u stvari, da te naučim da pričamo dok ćutimo, da vodimo ljubav a da ne gledamo, da nam tela pričaju. A potom se gledamo dugo.
Obožavao sam te tvoje tamnozelene oči i od njih dobijao neku čudnu smutnju u glavi u kojoj se sve vrtilo, pretilo da padne negde u duboki ambis. Nismo imali osećaj za vreme i slušali smo samo jaka lupanja naših srca. Ponekad si se tek blago osmehnula, kao da me ohrabruješ. A imala si divan osmeh, pogotovo kad njime otkriješ svoje bele zdrave zube. U tim trenucima predaha od ljubavi, maštali smo, sanjarili. Da uživaš i u malim stvarima, jer je tek onda sva veličina i svrha toga života.
Bila su nam divna i predvečerja. Mrak ima posebne svoje draži, naročito kad splasnu letnje omorine. Kroz otvorene prozore odnekud spolja dopire miris cveća, noćne frajle. Uključili smo tihu muziku, tek toliko da steknemo osećaj da nismo sami u sobi. Slušamo Ravelov Bolero koji traje desetak minuta i on u nama ponovo budi osećaje. A potom slušam tvoje tiho disanje koje mi smiruje dušu, jer čujem da si pored mene. Pa onda nakratko zaspiš. Uhvatio te neki zamor. I pre nego što se probudiš, tražiš me rukama, opipavaš da li sam tu. Opet se smeštaš u moj zagrljjaj. Koje blaženstvo! Nesvesno postaješ jedinstvena, moja svetinja, boginja kojoj prinosim sebe na žrtvu. Više ne mogu bez tebe. Sav drhtim od navale ponovnih uzbuđenja. Tvoja lepota me zamađijala totalno, zavoleo sam te kao nikada.
A danas te više nema. Sada, kada želim da te ponovo vidim, dotaknem, kada si mi potrebna više nego ikad, izgubio sam te u tom ludilu i bespuću. Još uvek se nadam da o tebi čujem neku vest, glas da si živa, ali uzalud. Niotkoga ni slova od početnog imena tvoga. Koji se to drznik toliko osmelio da se nečujno uvuče u moj san? A ko će znati, možda i ti mene odnekuda uzaludno dozivaš, možda i ti ne nalaziš ni mira ni spokoja? Sasvim moguće. Gde god da si, nikako se ne prepuštam mislima da si me zaboravila, da si kao gumicom obrisaka sve ono što nas je činilo srećnim. A ja samo za tebe, u svojoj bašti posadio jednu plavu ružu. Počela je da cveta. Možda je to neki znak, da ćeš se odnekuda opet pojaviti?
Ko zna? Danas je Lazareva subota. Sećaš li se kada smo uveče, uoči toga dana, zajedno preskakali vatre, da očistimo sebe od grehova. Možda ipak odnekuda izroniš? Ne kažu uzalud da nada umire poslednja. A ja se još nadam. Nemoj da nam ljubav ostane tamo negde na Baniji, samo u sećanjima našim.