Petrinjske kestenijade za nezaborav

Ali pamtim još one livede, one rijeke, one šume i puteljke, staru majku dok se smije i ognjište dok me grije...stihovi pjesme koja u meni uvijek probudi gomilu emocija, valjda i zbog činjenice da me od šuma i puteljaka mog djetinjstva sada dijeli stotine kilometara, ali i nekoliko decenija.

Nekada vas fotografija na internetu vrati 30 ili 40 godina unazad, a nekada to uradi neka pjesma koju čujete na radiju ili televiziji. Meni se istovremeno poklopila oba momenta, i zašto da ne kažem, suze su same potekle, jer sjećanje na sretno djetinjstvo kod mene uvijek izmami buru osjećnja. Naime, zaova moje profesorice iz srednje škole, Lidija Werft, objavila je na fejsbuku fotografije sa ketenijade u Kostajnici,a nekako u istom vrijeme na tv ekranu bezvremeni hit Hanke Paldum koji, valjda i zbog svih događaja iz prošlosti, natjera suze na moje oči, podsjeti me na roditelje i vrijeme kada sam istinski bio srećan, a da toga nisam ni bio svjestan. Valjda je uvijek tako, kao u pjesmi Desanke Maksimović.."jer sreća je lepa samo dok se čeka, dok od sebe samo nagoveštaj da".
I tako vratih se u vrijeme od prije 35 godina kada je Hanka pjevala "ali pamtim još pne livade, one rijeke, one šume i puteljke", i baš te šume i putejci, livade i rijeke ostaše u sjećanju urezani kao najljepše uspomene bezbrižnog djetinjstva punog igre i ljubavi kada smo i mi i naši roditelji imali vremena na pretek da radimo i da se družimo, provodimo vrijeme sa prijateljima, ali i u šetnjama po livadama djetinjstva što se ne zaboravlja.

Kažu da svako godišnje doba nosi svoju ljepotu, neke nove mirise i boje koje neko primjeti, a neko samo protrči pored njih. Tako i jesen ima svoje čari. U jesen u Petrinji više nema opojnog mirisa lipa, nema više sjaja kresnica na nasipu, ali zato lišće dobije neko šarenilo boja, a slapovi Petrinjčice zažubore snažnije. U okolnim šumama prošaranim paletom boja lišća počinju da zriju kesteni koje smo tako voljeli kao djeca da beremo tokom jutra, najčešće vikendom, ali i radnim danima, ako nismo imali previše gradiva za učenje tog dana. Mada meni to nikad nije bio problem, učenje je uvijek moglo da sačeka neki novi dan, neku novu nedjelju ili godinu... To branje kestenja u petrinjskim šumama bila je prava čarolija, a tek večernja okupljanja ispred zgrade kada bi se provodili uz pjesmu pored vatre na kojoj bi pekli plodove jeseni i pričali drugovima često i one
lovačko-ribolovačke priče u koje ponekad ni sami nismo vjerovali.

Moji roditelji su bili skromni ljudi, nikada nisu težili velikim stvarima i gomili para, bili su zadovoljni sa onim što imaju, pa sam tako i ja odrastao pored njih učeći da je skromnost vrlina i da novac nije najvažniji u životu jednog čovjeka. Zbog toga sam volio te jesenje dane i kada kiša pada i sjedimo uveče pored šporeta, jer u oktobru se u Petrinji često uveliko loži, i na tabli "smederevca" pečemo kestene kojim ćemo zajedno da zasladimo dan što je na izmaku. Tata i ja bi često znali da se primaknemo šporetu i ukrademo sa table pored mame neki vreo kesten, a ona bi nas blago drvenom kuhačom, kojom je mješala kestene, pecnula po rukama.

- Nemoj po žglavkima, "vrisnuo" bi tata, brzo sklonio ruku i svi bi prasnuli u smjeh.

To bi bio samo signal za nove dosjetke koje bi tata i ja smišljali kako bi nadmudrili nepokolebljivu Branku koja bi uvijek težila da nas dovede u red. Slično bi bilo kada bi se pekle palačinke ili krofne, priganice mama nikada nije pravila.

I baš ti keseteni su mogli da okupiraju moju porodicu cijelog dana. Znali smo ponekad ujutro da ustanemo, a svi smo se rano budili, i odemo zajedno u šumu iznad Pigika da beremo kestene. Svako ponese po kesu ili dvije i onako porodično beremo kestene u hladovini šume. Takmičili bi se ko će najviše da nabere i nekako se tata uvijek trudio da iz tog triagonala najmlađi učesnik izađe kao pobjednik, valjda je tako trenirao moj pobjednički duh. Na sličan način kao kada bi se takmičili i ko će prvi da pojede neko jelo koje nisam baš volio, a bilo je tog dana na meniju. Uglavnom bih ja bio pobjednik, ali je to značilo i da sam sve pojeo, a da je on ispunio svoj zacrtani cilj. Kako sam samo naivan bio tih godina. Nabrali bi do podneva nekoliko desetina kilograma kesteni, jer petrinjske šume bile su bogate ovim plodovima, i onda bi užurbano krenuli kući da mama spremi ručak i dok se još u loncu krćka neka čorba probamo i nekoliko vrelih, tek ispečenih kesteni, mada je tata više volio huhane. Misirs pečenjih kestena koji bi tih jesenjih večeri ispunjavao kuću čini mi se da i danas osjećm u nozdrvamal.

I škola je znala da organizuje jesenje branje kesteni, kada bi subotom, ako se dobro sjećam, učenici zajedno sa svojim nastavnicima odlazili u šumu na branje kesteni. Gomila razdragane djece raspršila bi se tako po šumi, gazeći jutarnju oktobarsku rosu, tragajući za ukusnim plodovima koji su se često skrivali u svojim bodljikavim šišarkama, ili ispod već opalog lišća. Ubrane plodove odijeli bi školu koja bi ih prodala "Šumariji", a od zarađenog novca kupovalo bi se sve što je potrebno za školu.

Pamtim i da sam sa drugovima iz ulice često išao da berem kestene u šumu iznad Pigika, subotom poslije škole ili nedjeljom ujutro,.Okupili bi se ispred zgrade i zajedno otišli da beremo kestene koje ćemo poslije zajedno da pečemo ispred zgrade. Danijel, Davor, Hama, Danijela i ja,ponekad bi nam se pridružio još poneko donijeli bi nekoliko punih kesa kesteni i uveče bi Danijel Miljković naložio vatru između dvije cigle, bio je najbolji od svih nas u tome, na kojoj bi poslije pekli ukusne plodove jeseni. U to vrijeme u Petrinji su u svim kućama postojale velike i široke šerpe, koje su nekad služile za koljevinu, o tome nekom drugom prilikom, a koje su odslužile svoje. Dno šerpe bi izbušili ekserima, naslonili je na one cigle i u nju ubacili kestene koji bi se tako na vrlo praktičan način pekli u prohladnim jesenskim nočima pored logorske vatre koja bi grijala naša mladalačka srca, dušu, ali i tijela. Ponekad bi nam se pored vatre pridruživali i stariji koji bi nam u takvim trenucima bivali bliskiji, iskreniji i otvoreniji. Nekako bi i kod njih proradile uspomene, pa bi nam tako uz pucketanje vatre i kestena, šuštanje jesenjeg lišća na prohladnom povjetarcu, otkrivali tajne svoje mladosti i svojih prvih ljubavi.Tih večeri shvatali bi da su i naši roditelji bili slični nama i da su njihva strogost i namrštenost samo paravan iza kojeg se krije strah da nam se ne desi nešto život poslije ne bi mogao da popravi.