Kroz Šibine dva putića

ŠIBINE - Do sela Šibine kraj Gline, koje se stislo na vrhu brijega, vodi dobro nasuta i uhodana prašnjava cesta, prohodna u svako doba godine. Tako bi se u prvi mah reklo kako seljani barem nemaju problema s putem koji se od glavne ceste od Gline prema Bojnoj, odvaja do njihova prorijeđenog seoceta. Ipak, postoje dvije kuće, gotovo zaboravljene, do kojih je većim dijelom godine teško doći.

Jugoistočno od sela odvaja se prema dolini zapušten seoski put, spušta se gotovo do doline, a onda vijuga uzbrdo, blatnjav i za najtoplijeg vremena pa u jesen, zimu i proljeće, možete njime samo krenuti pješice u gumenim čizmama. Na kraju puta, trošni je kućerak pod čijim krovom žive majka i kći, Marija Jandrić (90) i Ljubica Macakanja (64). Marin suprug Dušan, Ljubičin otac, umro je prije dvije godine, pa majka i kći, same na kraju puta, preživljavaju kako znaju i umiju, brinući jedna o drugoj.

- Sad je još nekako dobro, ali bilo je bome gusto – kaže Marija i objašnjava da je sve bilo normalno sve do one nesretne Oluje. Navrat, nanos pokojni otac, majka i ona, spakovali su najnužnije, pa pravac Bosna i dalje prema Srbiji. Tamo ih uputiše na Kosovo.

- Završili smo u Suvoj Reci, u nekakvom radničkom hotelu pretvorenom u prihvatilište. Tri godine živjeli smo od humanitarne pomoći, a onda smo shvatili da od takvoga života u tuđini nema ništa. Dušan je jednog jesenjeg dana samo rekao da se pakujemo, mi smo jedva dočekali i za par dana obreli smo se na ovom brdu, pred kućom - priča Marija.

Zatekli su sve opljačkano do temelja, bez vrata i prozora. Dvadesetak dana živjeli su kod strine Danice Macakanje u Glini, sredili koliko-toliko kuću za najosnovniji smještaj i preselili se. Prve dane preživjeli su od pomoći Crvenog Križa. U Petrinji su dobili zeleni karton kojim im je omogućena pomoć od 300 kuna mjesečno i prvu zimu jedva su preživjeli, gotovo gladujući i smrzavajući se. Prvih dana njihova povratka bilo je dosta pljački napuštenih kuća u selu, ali njihovu kuću, nekoliko kilometara udaljenu od središta sela, skrivenu u šumi i na kraju puta, lopovi nisu ni pronašli. Majka i kći danas preživljavaju tek s nešto više novca: od 400 kuna poljoprivredne mirovine i 500 kuna socijalne pomoći. Ne žale se, iako se, teškom mukom, jedva nekako provlače iz mjeseca u mjesec. Muči ih jedan problem, koji je, kako vrijeme prolazi, postaje sve veći i veći.

- Muči nas put do naše kuće. Ide kroz šumu, uglavnom je blatnjav i strm pa se vozilo se ne može popeti do dvorišta. Zimi, zbog strmine, ralica tim putem ni ne prolazi. Nedavno sam nezgodno pala, sva sam se ugruvala i otekla, a hitna pomoć i vozilo Crvenog križa nisu se mogli popeti do kuće. Jedva sam ja stigla živa do doktora - jada se Marija Jandrić.

Na drugom kraju Šibina, u močvarnoj ravnici u kojoj se za kišnog vremena put također potpuno izgubi i postane neprohodan, u zaseoku Dijakovići, živi vremešna Jelena Vranješ (85). Prije 18 godina umro joj je muž Slavko, kćerke Slavica i Mira se poudale i otišle, pa Jelena od tada samuje na kraju Šibinske močvare, uglavnom razmišljajući o davnim vremenima kad je kako kaže, Bog hodao po zemlji.

- Evo vidite sad ovu moju kuću i mene, sve je nekako jadno i bijedno, a nekad je moja obitelj bila najjači proizvođač mlijeka u cijelom kraju. U Šibinama je bila otkupna stanica i moglo se lijepo zaraditi i živjeti. Danas, ni krava ni ljudi. Sve je otišlo u nepovrat. Nevolje su počele početkom augusta 1995. godine kada je Oluja zauvijek oduvala sve što je iole valjalo. I ljude i njihove živote i sudbine. Cijelo selo se u strahu razbježalo, kud koji, mili moji. Mi smo se nekako potrpali u traktorsku prikolicu, taljigali se šest dana i završili u Kosijeriću u Srbiji. Iako tamo nikoga poznatog nismo imali i prvi put u životu tamo se zatekli, lijepo su nas dočekali i bili smo smješteni kod jedne obitelji. Pomagali smo domaćinu u mnogim poslovima i tako smo preživljavali, dan za danom. Bili bi se mi odmah vratili na Baniju ali svakakve priče su se širile; kako Srbi ne mogu ići cestom, kako ih maltretiraju i slično. Tako je trajalo sve dok nismo sreli ženu koju smo dobro poznavali koja je već bila kod svoje kuće i rekla nam da su to sve laži i propaganda. Taj razgovor je presudio i mi smo se vrlo brzo, 1998. godine obreli ovdje u Šibinama - prisjeća se Jelena Vranješ.

Kao i svi povratnici, kuću su zatekli opustošenu, opljačkanu, bez vrata i prozora. Crveni križ pomogao je u hrani, UNPROFOR u najlonima i nekako su se smjestili. Nitko živ ih nije uznemiravao, bit će da se pljačkašima nije dalo gacati po močvari. Nekako su, na jedvite jade uspijevali, a kad je Slavko 2000. Godine umro, uspjela je ostvariti nekakvu crkavicu od 560 kuna, koja je za 15 godina narasla na 920 kuna.

Prije nekog vremena jedna od kćerki koja je otišla u Australiju, poslala je majci 200 dolara. Pismo s novcem nikada nije stiglo. Jelenu, baš kao i njene suseljanke Maru i Ljubicu s onog blatnjavog brda, muči put do kuće koji je većim dijelom godine neprohodan. Brine se kako će joj netko doći u pomoć ako se iznenada razboli.

Odgovor smo potražili u Glini. Branka Bakšić, zamjenica glinskog gradonačelnika, zna za ove dvije osamljene i nepristupačne kuće.

- Prošle godine uspjela sam nekako iz gradske blagajne izvući nešto novca za ova dva puta. Dijelom su putevi nasuti, ali dijelom je to gotovo nemoguće. U jednom slučaju kiše i blato odnose ono što je nasuto, a u drugom slučaju to odnese voda jer je put dijelom u močvari. Zasigurno je tom problemu potrebno ozbiljnije pristupiti i već mjesecima tražim rješenje - objašnjava Branka Bakšić.