Mićo kuje konja na Baniji

PJEŠĆANICA - Ne tako davno, gotovo da nije bilo sela na Baniji i Kordunu u kojemu nije bilo kovača. Potkivali su konje, klepali kose, varili i popravljali sve što je od metala i za njihove usluge stajalo se u redu. Nekad je svaka obitelj imala najmanje par konja, no danas kad svi konji na Baniji i Kordunu stanu u omanji zoološki vrt, kovači su nepotrebni. Još uvijek po selima možemo naći kovačke radionice i njihove vlasnike koji su obrte odavno odjavili, pa sada u već poodmaklim godinama, tu i tamo potkuju ponekog konja, iskuju lemeš (dio pluga koji ide pod zemlju), naoštre i nasade sjekiru. Neki od njih uslugu naplaćuju dvadesetak kuna i rade u tajnosti da ne bi plaćali porez, u strahu ih netko ne bi prijavio. Ipak, čini se da poreznici vrlo dobro znaju tko se bavi tom sitnom, naslijeđenom kovačijom, ali uglavnom žmire na oba oka.

U Pješćanici, kraj Vrginmosta, na samoj granici Banije i Korduna, Mićo Stanković (71) naslijedio je od oca kovačnicu u kojoj radi više od 50 godina.

- E, moj novinar, u početku je bilo posla, jedva se stizalo. Samo naše malo selo imalo je više od 100 konja, a danas ne vjerujem da ih toliko ima na cijeloj Baniji. Svi konji, svi plugovi, sve motike i sjekire, sve je to prolazilo kroz našu kovačnicu. Nismo ljude pamtili po imenu, već po alatki koju bi donijeli na popravak. Danas je sve zamrlo. Meni znaju doći ljudi iz Karlovca pa i još dalje s Korduna kako bih im poklepao kosu. Skuplje ih dođe pita nego tepsija, ali nemaju kud. Davno sam ja vidio da je vrag odnio šalu i ugasio sam obrt. Radim nešto sitno, pa mislim da od kovačije kroz skromne protuusluge zarađujem stotinjak kuna mjesečno. I zbog tih 100 kuna strepim da će me netko prijaviti pa da ću platiti kaznu jer ne plaćam porez, a ja radim to samo zato što volim taj posao - objašnjava Mićo Stanković, novinaru "Portala Novosti", koji tu i tamo tek susjedima i prijateljima popravi kosu ili sjekiru, pa ga oni počaste pićem.

Sedamnaest godina Mićo je radio u Trgovačkom poduzeću u Vrginmostu i ostvario je mirovinu od 1.400 kuna mjesečno, od čega on i njegova majka preživljavaju. Kao i svi Mićo je s obitelji za Oluje, navrat - nanos pobjegao u Srbiju. Kada se, nakon tri godine vratio kuća je bila potpuno devastirana, sva stakla porazbijana, sve što vrijedi pokradeno i trebalo je krenuti od nule. Supruga Dragica umrla je 2001. godine a kćerke, Smilja, Gordana i Milena, zasnovale su obitelji i rasule se po bijelom Svijetu. Danas živi s majkom Jovankom, boležljivom staricom koja je prešla devedesetu, pa ako ga pitate što ima u životu, reći će bez razmišljanja – majku i kovačiju.

Kada bi kupovao drveni ugljen, Mićo ne bi imao baš nikakve koristi od svog sitnog i rijetkog zanata, pa je odlučio ugljen sam proizvoditi. Sazidao je od cigala nasred dvorišta veliku peć. Puni je sa sedam metara sitno isjeckanih drva, zatvara poklopcem i potpaljuje. Za nekoliko dana, eto drvenog uglja.

- Ne znam do kada će to sve ovako trajati ali neće dugo, moj prijatelju. Rat je svima promijenio živote, uglavnom nagore, a ja idem dalje pa kako bude - kaže kovač Mićo Stanković.

Na cijelom području Banije i Korduna danas dakle ne postoji niti jedan jedini službeni kovački obrt. Ima jedan u blizini, ali i on je gotovo potpuno izgubio osnovna obilježja zanata. Njegovi vlasnici, Vladimir Šibenik i Vladimir Vahtarić u Lipovom Pesku na rijeci Dobri kraj Generalskog stola, uglavnom proizvode kovane ograde.

Još tridesetih godina prošlog stoljeća, Janko Šibenik osnovao je kovačnicu. Naslijedio ju je njegov sin Stjepan, a ovoga trenutka dugovijeka kovačija zaustavila se kod Jankova unuka Vladimira. Kako stvari stoje, za njen nastavak u budućnosti izgledi su sve manji.

- Nije to više onaj kovački zanat kao nekad. Tržište se potpuno promijenilo, promijenile su se i navike ali i potrebe stanovništva, pa mislim da kovački zanat u svom izvornom obliku i smislu, polako ali sigurno izumire. Da bi opstali na tržištu proizvodimo kovane ograde, različite metalne ukrase i druge stvari od metala. Tu i tamo dogodi se da treba potkovati nečijeg konja, poklepati nekakav lemeš i slično, ali od toga se ne može živjeti. Moj partner i ja imamo radionicu gdje se nalaze rijetki kovački alati stari više od stotinu godina. Još uvijek su u odličnom stanju, ali što vrijedi kad se po njima hvataju prašina i paučina - objašnjava Vladimir Šibenik (52).

U županijskoj Gospodarskoj Komori u Karlovcu saznajemo da na cijelom području županije postoji samo jedan jedini kovački obrt i to ovaj u Lipovom Pesku. Nenad Joksimović, tajnik županijske Gospodarske Komore u Sisku, obaviještava nas da u susjednoj, Sisačko-moslavačkoj županiji kovača više nema. Također zauvijek nestaju bačvari, užari, remenari, klobučari, postolari, krojači i još neki zanatlije, bez kojih je prije nekoliko desetljeća, život i rad stanovnika Banije bio nezamisliv.

- Odumiranje tradicijskih zanata na ovom području sasvim sigurno možemo smatrati tragičnim, a tako ne bi trebalo biti. U mnogim zemljama Evropske unije država itekako pazi na majstore starih zanata, stimulira ih i pomaže im na svaki način, samo da se ne ugase. Više je riječ o svojevrsnom kulturnom dobru nego o nekakvom ekonomskom programu ili razvoju. Kod nas nažalost, zanati izumiru i povratka nema. Danas na internetu možete za par dolara dobiti sve što poželite. Proizvod koji naručite, svakako će više-manje, poslužiti ali ima jedan nedostatak – nema dušu. Za dva do tri dolara dobit ćete, na primjer, ručni sat. Pokazivat će on vrijeme, ali u njemu nema više rubisa, opruga i zupčanika. Eto, zato više nema ni urara, a kamoli kovača i drugih zanata. Konzumerizam nemilice uništava sve što je kvalitetno i tradicionalno. Tko danas popravlja ili naručuje cipele? Tko naručuje šešir po mjeri? Nažalost, ta vremena su otišla u nepovrat - zaključuje Nenad Joksimović, tajnik Gospodarske komore u Sisku.