Gljive - ukrasi banijskih šuma

Nije moderno ali je korisno, bar ja mislim tako i pokupim malce i zaputim se u jednu od mnogobrojnih, prelijepih i raznolikih banijskih šuma.

Dan je prelijep savršen za istraživanje i šetnju šumom. Malci koji rastu na sisačkom asfaltu koriste priliku da slobodno trčkaraju i samostalno istražuju šumsku floru i faunu. Koliko tu samo ima stvari koje u gradu ne mogu vidjeti. Nema semafora pred kojima moraju stajati niti nervoznih vozača koji trube i zalijeću se prema pješačkom prijelazu.

Na žalost na Banovini ima još mnogo šuma koje su na minski sumnjivom terenu stoga treba izabrati šumu za izlet koja je što udaljenija od tih područja. Isto tako treba biti svjestan i fizičkih sposobnosti svih u grupi te, obzirom na malce, izabrati što manje zahtjevan teren što ne znači da i takav ne može biti zanimljiv.

Može itekako. Čim smo ušli u šumu ispred nas su strugnule dvije plahe srne izgubivši se u guštiku. Naravno da su ih malci željeli „samo podragati“ pa su bili razočarani kada sam im pokušao objasniti da se životinje u šumi baš i ne smiju a i ne daju „podragati“ Pokušali smo raspoznavati vrste stabala. Komplicirano. Naišli smo i na dvije vjeverice koje su se neumorno igrale skakučući po drveću a izrovano tlo nam je skrenulo pozornost da na tom mjestu može biti i divljih svinja.

„Zašto su one prevrnule toliko blata?“

Ponijeli smo košaru da bi ubrali gljiva ako ih nađemo. Ovih posljednjih nekoliko dana upravo su savršeni za rast gljiva koje su nas, zbilja, podarile svojom ljepotom i raznolikošću. Osnovno je bilo upozoriti malce da među tim šumskim ljepoticama ima i onih koje su vrlo otrovne tako da samo neke mogu i smiju završiti u našoj košari. Naišli smo na prelijepe primjerke sunčanice, dedeka, turčina, ljutice, a tek u jednom rubnom dijelu hrastove šume nekoliko vrganja. U košari su našle mjesta samo sunčanice i vrganji. Želio sam pronaći i „kneginju“ (rujnicu) međutim nije mi se posrećilo. Djeca su se čudila zašto ne ubiremo mnogobrojne „rusule“ koje vidjesmo u različitim bojama od ljubičasto sive do potpuno bijele. I ako su mnoge iz tog roda jestive nećemo riskirati jer je među njima jedna od najotrovnijih – pupavka koju smo također zamijetili, ali smo je promatrali s udaljenosti jer i nožić s kojim režemo stapke gljiva koje ubiremo može prenijeti otrov pupavke.

„A zašto moramo rezati nogicu gljive?“ Samo je jedno od bezbrojnih pitanja a kako im objasniti da shvate da trganjem ili čupanjem gljive prekidamo „vilinski krug“ u kom ista raste tako da iduće godine na tom mjestu više nećemo naći gljivu.

Na jednom dijelu šume naišli smo na velik broj potrganih i zgaženih gljiva. Djeci sam pokušao objasniti da je onaj tko je to učinio štetočina. Gljive, bile jestive ili otrovne i nejestive su dio šumske cjeline i zbiljski ukras šume te ih takve trebamo čuvati, prepoznavati njihovu ljepotu i uživati u njoj.

Stoga, i ako nije moderno, iskoristite prigodu, prošećite po nekoj od mnogobrojnih šuma u našoj okolici, uživajte u svježem zraku, šetnji i ljepoti šumskih ukrasa. A ako poznajete gljive da ih sa sigurnošću možete brati podariti će vam i izuzetan gastronomski užitak kada dođete kući. I ne zaboravite „gljive su ukras šume“, ali i onu uzrečicu: „Sve su gljive jestive ali neke samo jednom!“