Milan Lazić iz Hajtića: Kako su nas tjerali

HAJTIĆ - Na samom početku 20. stoljeća, u brdskom selu Hajtić, niti desetak kilometara jugoistočno od Gline, živjelo je gotovo 500 mještana. Stotinu godina kasnije, 2001. godine ostalo ih je svega 45. Danas je jedva desetak vremešnih povratnika, koji polako prebiru posljednje godine, te neizbježnu sudbinu Hajtića i njegovih žitelja.

Milan Lazić zakoračio je u sedmu deceniju života, dakle, sasvim dovoljno da upamti više od pola stoljeća povijesti sela u kojemu ništa više nije kao prije, a prema svemu sudeći, nikada neće ni biti.

Milane, bilo nam je savjetovano da vas izbjegavamo. Ako možeš - oprosti, rekao je Laziću sugrađanin hrvatske nacionalnosti

- Završio sam dva razreda osnovne škole u Hajtiću, a onda sam nastavio školovanje u Glini, jer su se roditelji tamo preselili. Otvorili su gostionicu i tu sam ispekao ugostiteljski zanat. Sve je bilo dobro do Oluje. Kad smo začuli grmljavinu topova, napustili smo kuću u Glini i pobjegli u Hajtić, sve misleći kako će tamo biti sigurnije. Razmišljali smo o tome kako se nikome nismo zamjerili, kako su u našu gostionicu dolazili jednako Srbi i Hrvati, a na prezimenu Lazić nije bilo nikakve mrlje, ni prije ni poslije rata. U Hajtiću smo proveli dan - dva, a onda, vidjevši da se svi spremaju i panično odlaze, počeli smo sumnjati u našu sigurnost - prisjeća se Milan Lazić za "Portal Novosti".

Supruga Nada i on na brzinu su spakovali najnužnije, natrpali traktorsku prikolicu i s dvoje djece, osmoškolcima, kćerkom Anom i sinom Mihajlom, krenuli na dugi put u neizvjesnost. Nakon dugih putešestvija, završili su u Odžacima u Vojvodini. Nekako su se skućili i život je ponovo počeo dobivati nekakav smisao. Glave su bile na ramenima, zdravlje dobro. Svojim vrijednim rukama Nada i Milan započeli su novu etapu života. Sve bi to možda i bilo u redu da Milana nije grickala nostalgija za rodnim Hajtićem, za voćnjacima na brdu i livadama, za humcima pradjedova i prababa zakopanih u sjeni crkve.

Nekako je izdržao dvije godine, a oda je jednog dana, potpuno iznenada, srce reklo svoje - vrijeme je za nazad, na Baniju. Ostali kao da su to jedva dočekali i na put su s Milanom krenuli njegovi roditelji i supruga Nada. Djeca su ostala na školovanju u Srbiji: Ana dana s živi i radi u Beogradu, a Mihajlo traži sreću u Irskoj. Milana je dočekalo opustjelo i opljačkano selo, sve devastirano, sve što iole vrijedi, pa čak oluci i utičnice - pokradeni. Na vratima njegove devastirane i opelješene kuće, dočekalo ga je nalijepljeno rješenje, na kojemu je pisalo da je "kuća dodijeljena nekakvoj naivnoj umjetnici". Obuzeo ga je veliki bijes, prisjeća se Milan.

- Kakvo vražje rješenje, kakva naivna umjetnica, kakvi bakrači. Pa to je kuća mojih djedova i mog oca. Oni su je izgradili na svojoj zemlji, svojim radom i mukom. Nikome ništa nisu ostali dužni. U toj kući se rađalo i umiralo, slavilo i tugovalo. U toj kući život je tekao u pravom smislu riječi. Ta nekakva umjetnica stvarno je bila naivna ako je mislila da će se šepuriti pod Lazićevim krovom. Otrgnuo sam rješenje, poderao ga i bacio. Neka samo umjetnica dođe, čut će me! - rekao je tada Milan Lazić.

Koliko su tadašnja besmislena rješenja lokalnih vlasti imala snagu i pravnu osnovu, vidjelo se po tome što nikada više nitko nije spominjao umjetnicu koja se nikada nije ni pojavila u Hajtiću, premda je u rješenju jasno pisalo da joj je ta kuća dodijeljena, a sve bilo zapečaćeno državnim pečatom i obilježeno s nekoliko važnih potpisa. S drugim problemom, kućom u Glini, išlo je nešto teže. Odmah poslije Oluje, u Milanovu kuću uselila je jedna obitelj iz Gline, pa je trebalo pola godine da se kuća isprazni i vrati u Milanov posjed.

- Nisu ni ti ljudi krivi što su uselili u tuđe - smatra i danas Milan te dodaje kako je čuo da je odmah nakon Oluje general Janko Bobetko okupljenim Glinjanima, uglavnom Hrvatima, rekao kako su te kuće sada njihove i kako slobodno mogu useljavati. Čak je lokalna vlast svima takvima podijelila rješenja, nešto poput onoga naivne umjetnice. Kada su napokon shvatili da iz kuća izbjeglih Srba moraju iseliti, novi stanari počinili su znatnu štetu na kućama i stanovima prije odlaska. Skidali su crepove, razbijali poneki zid, skidali oluke.

- Imao sam tada osjećaj da je tim građanima Gline zapovjeđeno da uništavaju našu imovinu, vjerovatno kako bi nam otežali i natjerali nas da se vratimo odakle smo došli, što je par godina kasnije izašlo na vidjelo. Zaboravili su da u čovjeku postoje stvari čvršće od cigle i crijepa. Ili to nikada nisu ni znali! Nekoliko godina trebalo je da mi priđe čovjek hrvatske nacionalnosti s kojim sam prijateljevao prije rata. Rekao mi je, "Milane, bilo nam je savjetovano da vas izbjegavamo i da se ne družimo s vama. Ne mogu više izdržati, ako možeš - oprosti". Pružio sam mu ruku i popili smo piće. Obojici nam je laknulo - zaključuje Milan Lazić. Još nešto je Milan upamtio iz onih prvih povratničkih dana. Naime, bio je očevidac kada su na nekoliko mjesta, po nalogu lokalne vlasti, skidane spomen ploče i obilježja iz NOB-a.

- Vidio sam to svojim očima. A da je to bilo po nalogu vlasti, nije bilo teško zaključiti jer je skidanje obilježja osiguravala policija - prisjeća se naš sugovornik.

Na sreću, nije uništena stara Crkva Sv. Nikole. Nekada je to bila jedinstvena drvena crkvica koja je uništena u Drugom svjetskom ratu. Kasnije je renovirana i dan-danas stoji na brdašcu povrh Hajtića. Tu i tamo, Milan obiđe crkvicu, posjeti grobove svojih predaka i kaže - "tu se nekako dobro i smireno osjećam". Roditelji su umrli, djeca se rasula, a Milan njeguje teško bolesnu suprugu Nadu, sve čekajući nekakvu promjenu, za koju i sam zna da neće doći.