Putevi i stranputice banijskih ekoloških pašnjaka

U sjeni događanja koje se dešavaju oko koncerna Agrokor dok premijer Plenković stalno ponavlja „Vlada bi sada u predizborno vrijeme trebala ništa ne raditi ili otići na kolektivni godišnji odmor“ dešavaju se ipak mnoge stvari koje bi, da nema afere Agrokor, zauzimale naslovnice. To Plenkovićevo ponavljanje kao protupitanje na mnogobrojna pitanja na koje, očito, nema odgovora u stvari bi bilo daleko bolje da je stvarno a ne figurativno. Da Vlada ne bi trebala trošiti vrijeme i sve druge resurse u spašavanju Agrokora jasno govori činjenica da sve dok vlasnik koncerna Todorić sjedi skrštenih ruku dozvoljavajući da se vladajući pjene Vladi nema mjesta u toj priči. Bahatost vlasnika svakodnevno postaje sve očitija. Dok se u Saboru i natulaviji zastupnici nazivaju „uvaženim“, Todorić predsjednika Sabora Petrova ušutkava javno i naglas s „žutokljunac“. Nisam fan Bože Petrova, ali htjeli mi to priznati ili ne, Predsjednik Sabora je institucija koja u najjačem obliku predstavlja sve građane Hrvatske. E pa „žutokljunci“ nastavite se i dalje diviti Kulmerovim dvorima, helikopterima, jahtama i svemu drugom o čemu možate samo sanjati, a Vlada umjesto da se bavi s „naših“ 330 tisuća blokiranih i ovršenih, s raspadanjem zdravstvenog i mirovinskog sustava neka ide na „godišnji odmor“ sve dok joj je prioritet u Kulmerovim dvorima.

A da se još toga puno dešava „ispod radara“, dok mi sanjarimo o „dvorima“, jahtama, helikopterima, dešava se. Malo se je u ovih dvadesetak dana govorilo ili skoro ništa o dugogodišnjem prosipanju državnog novca kroz raznorazne potpore koje su se isplaćivale najviše i u najvišem iznosu uglavnom raznim povlaštenima prikrivenim, najčešće, iza imena tvrtki koja nama ama baš ništa ne znače i ne govore niti na prvu ali, bome, niti na treću.

Iznosi potpore za pašnjake iznose 2200,00 do 5800,oo kuna po hektaru, a isplaćuju se dijelom iz EU fondova dijelom novca Ministarstva preko Agencije za plaćanje. Ministar Tolušić upravo je prije tih spominjanih dvadesetak dana stopirao ovoproljetnu isplatu u iznosu od oko 17 milijuna kuna. Potpore su zamrznute zbog sumnje da mnogi primatelji potpora za iste nemaju uvjeta. Naime u samo nepunih mjesec dana inspekcijskim nadzorom je utvrđeno da su isplaćene potpore za oko 6000 hektara pašnjaka na kojima nema niti jedno grlo stoke a pašnjaci su u zbilji uglavnom zarasle šikare pa i već odmetnute šume. Vrlo jednostavnim spajanjem podataka ARCOD-a i JRDŽ vrlo se lako može utvrditi stanje pašnjaka i stočnog fonda. Kroz ove sustava utvrđeno je da postoje 683 poljoprivredna gospodarstva s 5839 hektara pašnjaka bez ijednog grla stoke.

I tako, dok se vozimo „banijskom magistralom“ odmarajući oči na nepreglednom proljetno rascvjetanim šikarama i živicama zaraslih pašnjaka i oranica uvijek netko započne priču s: „Koje samo bogatstvo leži u ovim zaraslim poljima i livadama.“ Najčešće zaista nesvjesno da u tim šikarama i poljima koja postaju šume zbiljski leži pravo bogatstvo. Na žalost to bogatstvo je nešto sasvim drugo od onog na koje mislimo. Čak su vrijedni učitelji u osnovnoškolskom uzrastu upravo s tih područja sve češće počeli voditi djecu u zoološki vrt da, prvenstveno, vide kako izgleda krava, ovca ili neko drugo grlo stoke koju još uvijek nazivamo domaćim životinjama, a odmetnule su se od tog „domaćih“ davno.

Ova beskonačno zarasla polja, livade i oranice kroz koje krivuda „banijska magistrala“ imaju i još jednu dodanu vrijednost koja se u EU posebno i dodatno plaća. Radi se o ekološkim pašnjacima. Ekološka osviještenost teško će doći do banijskog seljaka a u stvari on je ekološki osviješten davno prije nego je briselska administracija i izmislila taj naziv. Ekologija je, dakle, ostala na Banovini ali seljaka više nema. Nikome se više ne isplati ništa niti sijati niti uzgajati. Zamrla su mala obiteljska gospodarstva pod besprizornim dampinškim šakanjem uvoznih lobija i „velikih dilera“ s kojima sam i započeo ovu kolumnu. Ono malo starčadi što je ostalo na „ognjištu“ životari s par kokoši, koje mu malo, malo eutaniziraju zbog nečeg, i par kuna socijale ako su te sreće da su zemlju blagovremeno prepisali na djecu i unuke koji davno potražiše svoj kruh svagdanji uglavnom širom EU, a i dalje svraćajući kod staraca samo na dan – dva dok jure na morski godišnji odmor.

E pa začudili bi se, ili ne bi, da o toj Banovini i ekološki izvrsnim pašnjacima vode brigu tvrtke sa sjedištima u nekim drugim gradovima sa ili bez zaposlenih a još manje s upisanom i jednom domaćom životinjom. Vlasnici tih tvrtki uglavnom i ne znaju kako domaća životinja izgleda ali im je, itekako, poznato koliko stotinjak hektara „ekoloških banijskih pašnjaka“ nosi kuna. Mnogi će kazati da nisu prodali „svoju djedovinu“. I ne trebaju. Ugovori o najmu „pašnjaka“ na kog ljudska ni goveđa noga nije stupila godinama lako se sklapaju i, uglavnom, nikog ne zanimaju osim rijetkih ovovremenih poljoprivrednih proizvođača sakrivenih iza popularnih naziva kao primjerice „Eko“, „Čisto“, „Zdravo“, „Izvorno“,…..

O kolikim se iznosima u konačnici radi lako je izračunati svakom osmoškolcu, a što će se na kraju dogoditi sada kada je otkriveno da je novac curio iz poljoprivredne vreće na sve strane? Ništa. Kažu neki ministru bliski, ako nije trač a i to će se vidjeti, da se drže slavne sintagme još slavnijeg Rojsa: „Tko je jamio, jamio je.“ A sada, vele, idemo ispočetka a tima koji nemaju ni grlo stoke poručujemo da nam se ove godine ne javljaju na natječaje za potpore a već uručene, priča se, neka što prije povuku.

I kako će onda u toj prići proči Agrokorovi PIK-ovi kao veći konzumenti poticaja? Da li će oni povući „nepokrivene“ poticaje? „Ne sitničari.“ Rekli bi neki ozbiljni ljudi. „Što je helikopter od 19 milijuna ili ovo nešto potpora na pedesetak milijardi?“ Sitnica. Zbilja.