Đurin sat na korzu u Glini

GLINA - U Glini je prije bila urarska radnja. Ta radnja je bila utemeljena 1892. godine. Kad je 1991. počeo rat u Hrvatskoj, urarska radnja je zatvorena nakon 99 godina poslovanja. Šteta. Eto to je cijena koju je moj otac Đuro platio iako je bio miroljubiv i nikom se nije zamjerio. Gadno je kad ostaneš bez posla, svoje radnje i 99 godina tradicije. No, to je već neka druga priča.

Negdje početkom šezdesetih godina je neki Nikola Šubarić donio veliki sat iz Njemačke. To je bio električni sat koji je negdje u Berlinu bio postavljen na ulici. Taj sat je bio ispravan ali nije imao nikakvu štangu ili nešto slično da ga se postavi na kuću. Tu štangu i obujmicu je napravio Pero Lipak koji je imao radionicu negdje u Majskoj ulici. Na urarskoj radnji je bio takozvani “rolo”, a bilo je dovoljno mjesta da se preko noći taj sat uvuče u okvir vratnica i kad se spusti rolo, e taj sat bi bio siguran.

Moj tata se bojao da kakav banijski krdžan u malo pripitom stanju ne dobije ideju da baci nekakav kamen i razbije sat. Tako je taj sat radio 10 godina i svaku večer je spavao u kući iza željeznog “roloa”. U tih 10 godina (krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih) je ponekad stao jer je možda bila velika zima pa se mehanizam znao smrznuti. Ponekad se dogodilo da je nestalo struje pa je sat isto znao stati. Kad dođe struja, morali smo ga opet postaviti na točno vrijeme.

Jednog je dana moj tata Đuro Jozić saznao da neka firma u Austriji pravi satove koji se mogu postaviti na javna mjesta i koji rade čak i ako nestane struje. Na kraju krajeva je kupio takav sat koji je za ono doba (početkom 70-tih godina prošlog stoljeća) bio kompliciran, a i jako skup. Sat se sastojao od satnog mehanizma koji se postavi u kući. Napaja se iz akumulatora, a taj akumulator je priključen na punjač. To je takozvani non-break. Ako struja nestane, sat troši struju iz akumulatora i ide dalje. Takav sat pravi impulse koji jednom u minuti pokrenu kazaljku na brojčaniku van kuće. Kao sadašnji satovi na željezničkoj stanici. Sat stoji cijelu minutu na istoj poziciji i onda se odjednom velika kazaljka pomakne za jednu poziciju. Iza brojčanika je bila okrugla neonska cijev tako da je sat bio osvijetljen po noći.

To sve je instalirano i toga sata se svi “stari” Glinjani sjećaju. Besprijekorno je radio sve do domovinskog rata. Za vrijeme rata je uništen. Taj vanjski dio je razbijen, akumulator je ukraden, a srce tog svega – elektromehanički zidni sat je ostao negdje u prašini u kući. Prošlog ljeta sam ga donio u Holandiju da ga popravim i sad mi stoji u garaži i čeka zimu. Nadam se da ću uhvatiti malo vremena pa da ga popravim. Kad je Đuro popravljao kuću negdje 1967. godine, skinute su sve te štange s kuće i “čuveni” glinski sat je nestao s lica zemlje. To je povijest poznatog sata s glinskog korza.