Veliko buđenje

U današnje vrijeme, koje se popularno naziva i vrijeme buđenja, kada mnogi ljudi tragaju za duhovnošću, teško se ne osvrnuti na situacije kojima prisustvujemo i koje nas inspiriraju. Ne tako davno imali smo značajan dio populacije koji je naginjao tzv. Partiji i dio koji nije bio u Partiji, a naginjao je vjeri. Danas, iza posljednjeg rata, popularno je naginjati i partiji i vjeri. A još je popularnije biti viđen u sakralnim objektima, postiti i slaviti slavu. Tokom devedesetih i kod katolika i kod pravoslavaca probudila se dugo potiskivana nacionalna svijest. Imamo veliko buđenje, kao u doba romantizma, iako smo mnogo ranije mogli i trebali osvijestiti tko smo zaista. No upitno je razumijemo li vjeru kao takvu, pa i same običaje vezane uz nju.

Nekada su bake na Baniji postile za sve ukućane, a te su običaje nasljeđivale njihove kćeri i unuke. Taj post obično je bio strog. U kućanstvima koja su sačuvala taj običaj, a imaju živu baku, tako se posti i danas. Sjećam se bake Soke koja je postila u molitvi i na vodi za čak devetero svojih ukućana. Impresivno, zar ne? Bez puno priče, naše bake su ignorirale svaku mogućnost da uzmu hranu. Danas je situacija uglavnom sasvim drugačija. S puno više priče, “postači” vole naglasiti da baš oni poste. Kada su počeli s postom, što ne jedu i koliko dugo će postiti. Slično je i sa slavama. Slava, krsno ime ili svetac zaštitnik kuće koja ga obilježava rijetko se slavio na Baniji. Razlog tome je što su u Drugom svjetskom ratu na Baniji izginuli gotovo svi oni koji su trebali prenijeti običaje, stariji muškarci. Onaj tko ju je slavio, iza Drugog svjetskog rata nije puno spremao. Slavsko žito odnosno koljivo i slavski kolač nosili su se u crkvu. A pod obavezno su bili i žličnjaci tj. žličari, kolači od brašna i kvasa, te slatka pita od sira. Od pića se pila rakija, ljeti se pilo kukuruzovo kiselo mlijeko, a u vrijeme berbe grožđa pio se mošt.

Iza posljednjeg rata na Baniju se vratio običaj slavljenja slave, možemo čak reći da se radi o pomodarstvu. Slavu su na Baniju vratili povratnici iz Srbije, što je i više nego pohvalno. No na ovom području miješanih religija i osjećaja napravili su pravu pomutnju. “Ivkova slava”, film koji prikazuje mentalitet čovjeka u Srbiji kada slavi slavu, svakako se može preslikati i na naša područja u današnje vrijeme. Nije više važan ni post, ni svetac, već je važno da se nešto slavi. Važno je biti bolji od komšije u spremanju slave. Ukućani koji obilježavaju taj dan više se potrude oko spremanja bogatog menija i što raznovrsnijeg pića nego oko vlastitog duhovnog stanja. Slijed jela toliko je bogat da neodoljivo podsjeća na kulinarski show. Zaboravlja se da je slava običaj koji se održao vjekovima kod pravoslavaca i da je puno važnije pripremiti slavsko žito, kolač, vino, svijeću i biti u miru no napraviti bogatu trpezu. A često se zaboravlja na srijedu i petak kao posne dane koji su posvećeni časnome krstu i da bi se trebala spremati posna hrana za slavu koja pada na te dane.

Danas smo se toliko probudili da smo od nečega tako jednostavnog napravili komplicirano. Zaboravili smo na one koji su skromno slavili slavu s puno duhovnosti i vjere: misleći uvijek na one koji nemaju, dijelili su ono skromno što su imali sa svojega stola. Isto tako su prenosili običaje s koljena na koljeno, koji su se uz sve nedaće sačuvali do današnjih dana. U današnjem vremenu, kada je sve komercijalizirano, djeci trebamo prenijeti važnost očuvanja posta i slave kao dio identiteta. Identiteta koji se temelji na vjeri i duhovnosti. Pričajući im kako su to radile naše bake. Jer sve drugo ionako nema veze s Bogom.