Bašča babe Mike

Una je odavno prestala pokazivati svoju snagu i plaviti polja, a Banijke, i mlade i stare domaćice, obavile su posljednje pripreme za sadnju svojih bašči. Obilazeći banijska sela susrela sam gotovo 80-godišnju baku ili babu, kako je to običaj reći na Baniji, Miku. Premda joj je život borama na licu ispisao priču, veselo me pozdravlja držeći motiku u ruci. Banijska sela su gotovo pusta, pa preostale stanovnike obraduje kada im netko svrati na čašicu razgovora. Najčešće onoga u kojem se spominju dani kada je selo bilo puno ljudi i kada se dobro i lijepo živjelo. Ti razgovori su uvijek puni nostalgije i nekog dubokog zanosa.

Baba Mika sije poprilično veliku površinu mahuna, iako kaže da ih ne voli jesti. Kuha ih za goste i prijatelje koji su odavno napustili selo i otišli živjeti u daleke gradove. Danas rijetko navraćaju u selo. Ali tko ne voli domaće mahune. Na moje pitanje zašto sije toliku površinu mahuna kada ih kuha povremeno, samo rijetkim prijateljima i gostima, a ona je već u godinama pa joj to sigurno pričinjava napor, odgovara da je naučila imati i počastiti goste.

– Sve što sam posijala nekada sam prodavala na pijaci, ne samo ja, nego sve žene ovog kraja. Neke su prodavale povrće, a neke su nosile mlijeko, sir i vrhnje u gradove i ondje su ih prodavale gradskim gospođama. Dok su nam muževi radili u poduzećima, od naše prodaje kupovali smo potrepštine za kuću, a ostajalo je nešto i za školovanje djece – prisjeća se baba Mika boljih vremena.

– Nekada se dobro živjelo, a danas nemate više kome prodati. Niti se to više može tako lako. Danas traže puno papira, potvrda i koječega. A i onako svi kupuju u velikim trgovinama – sjetno dodaje.

Osim velikog i lijepo obrađenog vrta ova vrijedna baka ima i pravo malo gospodarstvo. Dok se mačke rastežu na suncu, čuje se kokodakanje kokošiju i pijukanje pilića, a iza kućnog ćoška pokazuje nam se i nekoliko svinja. Iako bi sa skromnom mirovinom mogla sasvim pristojno živjeti, naučila je, napominje nam na odlasku, da je rad drži na životu i daje joj snagu za novi dan. A ja na odlasku pomislih kako navike i snagu duha naših baka nisu slomile sve životne nedaće i nepravde, već su samo svoje tragove duboko ostavile na njihovim tamnim i vječnim licima.