Revizija istorije počela u Glini

GLINA - Prema nemačkim izvorima, nacionalna struktura stanovništva nacističko-fašističke Nezavisne Države Hrvatske 1941. bila je: 52,51 odsto Hrvata, 30,63 odsto Srba, 11,14 odsto muslimana, 2,39 odsto Nemaca, 1,19 Mađara, 0,64 odsto Jevreja, 0,48 odsto Slovenaca i nepoznat broj Roma.

Odnose Srba i Hrvata pred kraj Drugog svetskog rata još više su narušavali nesporazumi oko Jasenovca. Ustaše su 22. aprila i 1. maja 1945. do temelja srušili jasenovački logor i spalili arhivu, a jedino nisu uspeli da spale sve tek pobijene logoraše i peć u ciglani, u kojoj su spaljivali žive ljude.

- Na prostoru logora imali smo što vidjeti - svedočio je Pero Šestanović, referent za poljoprivredu i domaćinstva opštine Jasenovac.

- Leševi po poljima i na svakom koraku, a kako je bilo proljeće i sušno, brzo su se tjelesa raspadala.

- Leševi u logoru i na Savi (gde su ustaše minirale lađu punu logoraša) toliko su zaudarali da se nije moglo proći ako ne staviš maramicu na usta.

Ono što nisu stigle da sruše ustaše, uradila je tek uspostavljena komunistička vlast u Hrvatskoj. Naložila je da se do temelja ukloni zid oko jasenovačkog logora, poruše sve stražarnice i osmatračnice, žičane ograde i poljski bunkeri. Uskoro je srušena i ciglarska peć, koju su ustaše bile pretvorile u krematorijum.

Prilikom ekshumacije nekoliko grobnica pored Stare Gradiške, aprila 1946, otkopano je 528 žrtava, od kojih nijedna nije bila ubijna metkom, već maljem, sekirom ili nožem. Među žrtvama se nalazila 371 žena, 107 muškaraca i 50 dece.

Jednog dana te 1945. Titov intimni prijatelj, šef hrvatske tajne policije, visoki sovjetski obaveštajac Ivan Krajačić, poslao je dvojicu svojih agenata u zagrebački dom Diane Budisavljević, poreklom Austrijanke, koja je za vreme Drugog svetskog rata iz ustaških logora smrti spasla 15.336 dece. Uglavnom se radilo o srpskoj deci sa Korduna, Kozare i iz srpskih sela pored desne i leve obale Save.

Bila je to jedna od najtežih i najobimnijih humanitarnih akcija u ovom ratu, ne samo u Jugoslaviji, već i u celoj Evropi.

Za vreme spasavanja ili odmah po izlasku iz logora, od torture i bolesti, umrlo je 3.254 dece, a više od 12.000 izbavljene dece preživelo je rat.

Spasena deca bila su smeštena kod mnogih hrvatskih porodica i u objektima Katoličke crkve, a neki i u zgradama u kojima su uslovi bili malo bolji od koncentracionih logora iz kojih su spasena. Mnoga od ove dece vaspitavana su u hrvatskom i ustaškom duhu, kako je zahtevao Pavelić, želeći, tako, da zatre svaki trag o njihovom poreklu, veri i nacionalnom identitetu.

Krajačevići agenti su od Diane Budisavljević, navodno po nalogu hrvatskog Ministarstva socijalne politike, tražili da im preda celokupnu kartoteku o spasenoj deci.

- Kad moram predati kartoteku - govorila je spasiteljka - onda ću mu (glavnom agentu) dati sve. Kažem mu da sam očajno uvrijeđena. Predajem kartoteku, bilježnice za nalaženje nepoznate djece, registar za fotografije i bilježnicu s popisom osobnih oznaka na djeci.

- Znali smo da će sada mnoge majke uzalud tražiti svoju djecu. Strašno rastajanje u logorima, dugogodišnja čežnja za njima u Njemačkoj (gde su majke ove dece u zarobljeništvu), a sada neće naći svoje najdraže.

Tako je onemogućena identifikacija velikog broja spasene dece i njihov povratak svojim kućama, a mnogima i vraćanje svom nacionalnom i verskom identitetu.

Dvadeset godina kasnije, početkom jula 1966, na otvaranju spomenika u Jasenovcu nije se pojavio glavni domaćin, predsednik Sabora Hrvatske Ivan Krajačić, koji je umesto u Jasenovac otišao u obližnji Lipik u lov. Po završetku lova u Jasenovcu pripiti Krajačić je predsedniku boračke organizacije Srbije, Radisavu Nedeljkoviću, koji je predvodio delegaciju Srbije na otvaranju jasenovačkog spomenika, rekao:

- Malo smo vas ovdje pobili!

Titov intimni prijatelj nikad nije pozvan na odgovornost zbog ove više nego skandalozne izjave.

TITO je 27. jula 1952, na godišnjicu jednog od najtežih ustaških zločina nad Srbima, u Glini, u kojoj su ustaše 29. jula 1942. zaklale oko hiljadu Srba, izvršio istorijsku reviziju i ono malo istine o genocidu nad Srbima u NDH. Pavelića je formalno nazvao zverju, ruglom i izdajnikom, ali je odgovornost za genocid nad Srbima, Jevrejima i Ciganima, izvršen u NDH, skinuo s leđa ove zločinačke države i pripisao ga nemačkom okupatoru!

DRUGI, ništa manji greh počinio je tako što je, tom prilikom, NDH okrivio samo za likvidacije "na stotine i hiljade ljudi"! Time je samom sebi skočio u usta, jer je deset godina ranije, 1942, u "Biltenu" svog Vrhovnog štaba, pisao da su ustaše samo "na Kordunu, u Lici, Bosni i Hercegovini", ne računajući Baniju, Slavoniju, zapadni Srem i druge oblasti Hrvatske, "popalili hiljade sela i varoši i poubijali stotine hiljada nedužnih stanovnika ovih oblasti". U jesen 1945. tvrdio je da je u "strašnim klanjima Srba u Hrvatskoj izginulo stotine i stotine hiljada žena, djece i ljudi", da su ti zločini "ušli za vječita vremena kao najveća mrlja u historiju hrvatskog naroda", a da je logor u Jasenovcu bio "najstrašnija ljudska klaonica". Ali opet nije mogao bez blefa, govoreći da su ustaše u Jasenovcu "podjednako uništavali i Srbe i Hrvate"!

TREĆI, još veći previd Tito je tog dana napravio u Glini, kada je pokušao da za nezapamćene ratne masakre oslobodi ogromnu većinu ratnu mašineriju NDH, koja je krajem 1941. imala 262.326 ustaša i domobrana. Učinio je to tako što je genocidu dao klasno, a ne nacionalno obeležje, tvrdeći da za te strašne masovne zločine nisu krivi "ljudi iz naroda", već ustaše - pojedinci "koji su htjeli da se bogate i da vladaju na račun naroda"!


VLADIMIR NAZOR UKIDA SRPSKI JEZIK

Pored "nacionalističkog zastranjivanja prema Srbima" Titovog glavnog ratnog poverenika za Hrvatsku, Andrije Hebranga, podozrenje prema Srbima, koji su bili glavni nosioci antifašističkog pokreta u Hrvatskoj, nije krio ni nominalni šef partizanskog dela Hrvatske, Vladimir Nazor. On je još 1944. "kao Hrvat i predsjednik hrvatske države" tražio da se čak i u "Biltenu" Titovog povereništva za informacije, koji je tada izlazio u Hrvatskoj, zabrani upotreba srpskog, a da se svi tekstovi štampaju na hrvatskom jeziku. Nazivajući srpski jezik "jezikom beogradske čaršije", on je šefu Pres-biroa Povereništva za informacije Prvoslavu Vasiljeviću otvoreno rekao:

- Nas Hrvate to vrijeđa i mi nećemo jezik beogradske čaršije. Dok ste ovdje na našoj teritoriji imate da pišete hrvatski, a kad odete u Srbiju pišite i govorite kako god hoćete, mene se to ništa ne tiče.