Ljudi koji odlaze iz Petrinje grada

Onom velegradu i nekom drugom svijetu. Tamo gdje mladi Petrinjci pokušavaju studirati i završiti faks nadajući se da će im pomoći u nesigurnoj budućnosti ovih vremena. Vremena koja nikad nisu bila gora. Političari već dvadeset godina obećavaju med i mlijeko ove obećane zemlje, ali to su samo riječi. Taj med i to mlijeko nikako da dođe. Kupuju se karte za Irsku, Njemačku, bilo gdje…. Svaki dan se sazna da je netko otišao ili se sprema otići.

Jednostavno nestaje mladost ovog grada koji se nekad dičio jakom industrijom, poljoprivredom, sigurnim poslom i budućnošću. Sve je to nestalo. To vrijeme živi samo u sjećanju onih koji su živjeli u to doba i koji su uspjeli sazidati kuće i kupiti stanove i imati neki svoj krov iznad glave. Ali nema više te čuvene industrije, nema poljoprivrede, sela su prazna, nezaposlenost zauzima vrlo visoko mjesto na toj neslavnoj listi ove države. Nažalost, mnogi od mladih Petrinjaca se nikad neće vratiti u svoj grad. Postat će građani nekih dalekih krajeva, tamo će zasnovati svoje obitelji i na kraju svoje karijere, kad zarade sigurnu mirovinu – možda se vratiti u svoj stari kraj. U Petrinju. Možda.