MIOČINOVIĆI - Kad prođete selo Miočinovići tu na trenutak prestaje svijet. Iza posljednjih kuća ovog dugačkog i zavojitog sela pored kojeg teče Petrinjčica prestaje ljudska civilizacija sve do Dvora na Uni prema kojem i vodi ova cesta kroz najljepšu šumu svijeta – Šamaricu.
Problem je što tu najljepšu šumu malo tko pozna (osim lokalnog stanovništva okolnih sela, lovaca, šumara i ljubitelja prirode). Ove nedjelje njom buče nabujali potoci, dvije Petrinjčice koje se tek kod Miočinovića stapaju u jednu, Petrinjčicom pored čije obale još ima snijega, po brdima nezaustavljivo trče srne, a sokoli lete nebom iznad krošnji koje će uskoro zazeleniti. Sve vrvi od života i ljepote. I prekrasnog opuštajućeg mira i spokoja.
Ima ta šuma, ta cijela Zrinska gora na tisuće mjesta i priča koje bi trebalo ispričati. Tisuće mjesta koje bi trebalo posjetiti. Ima ona i tisuće razloga da postane parkom prirode. Može i da donese puno novaca od turizma – ali vjerojatno nikad neće. Bar ne za naših života. Možda ljudi koji dolaze iza nas budu znali očuvati i iskoristiti njenu ljepotu i od nje dobro živjeti i zarađivati.
Činjenica je da je ove nedjelje u objektiv mog fotoaparata uletjela jedna starija žena sa štapom u ruci. Vraća se nakon obilaska stada ovaca na jednoj livadi na samom rubu velike šume. Vraća se u prazno selo s puno kuća, a tek iz pokoje se dimi iz dimnjaka. Ovdje u ovom raju na zemlji nema života. A Ameri,, Nijemci, Japanci ili Šveđani bi dali sve da imaju ovakvu zemlju i od nje bi osigurali svojim potomcima lagodan i bezbrižan život. I to u roku odmah.
Noć je pala na Miočinoviće. Posljednje selo. Na kraju ovog dijela svijeta.
