Naš Zvonko u krilu anđela

GLINA - Vjerujem da svaki grad, a posebno onaj mali, gdje se svi makar iz viđenja poznajemo, ima stanovnike koji su drugačiji od većine drugih. Razlikuju se po svom stilu života ne dopuštajući nikome da im se isuviše približi i pokuša ih usmjeriti u neku, rekli bismo „normalnu“ kolotečinu. Neki ih ignoriraju, neki izbjegavaju, neki osuđuju, neki ih se plaše, neki im se potiho približe, steknu povjerenje pa im pomažu…

Takva je Glina, a takav je bio i njezin Zvonko. Stariji Glinjani su ga zvali Zvone, Džona, John Wayne…Kažu da je u mladosti svirao tambure s dečkima, da je obožavao kaubojske filmove pa je u glinskom kinu pogledao sve redom koji su se prikazivali i oduševljeno ih naglas komentirao. O njemu ne znamo mnogo: živio je sam u trošnoj drvenoj kućici u Donjem Selištu.

Uvijek je išao pješke, skromno obučen, s kapom na glavi, zadubljen u neke svoje misli. Mrmljao bi nešto sebi u bradu, zastao da nešto pojasni – kuda ide, kome nosi „Večernjak“ iz dućana… Viđala sam ga u crkvi gdje je bio redovit.

Prije nekoliko godina naglo je nestao iz svoje klupe. Pročulo se da je slomio nogu i završio u bolnici pa onda u obitelji koja se o njemu brinula dok se ne oporavi. Obilazili su ga dobri ljudi. Skroman, kakav je već bio, tražio je da mu donesu samo jabuke, petit kekse i mineralnu vodu…Nakon nekoliko mjeseci malo je ojačao i vratio se u svoju kućicu. Opet je bio redovit u crkvi. I kad bi mu netko kriomice tutnuo koju kunu za sendvič, kavu ili burek, zahvaljivao se do neba…Nikad nije rekao da mu nešto nedostaje, nikad se nije žalio…

A mi ljudi kao ljudi, mislimo da ćemo uvijek biti tu kao danas. Nismo svjesni da je život jedinstveni dar i da mu je trajanje neizvjesno. Zvonko je živio svoj život, nosio svoj križ, vezao kraj s krajem kako je samo on znao i umio…Kad sam ga zadnji put vidjela početkom lipnja, činilo mi se da kopni, da mu je korak nesigurniji, lice bljeđe, ramena pognutija, stisak ruke grčevitiji…Kako bi itko mogao znati da se oprašta?

Jedne se večeri krajem lipnja pronio glas da Zvonka više nema. Preko društvenih mreža pozdravili su ga mnogi Glinjani dirljivim riječima posljednji put, uvjereni da je samo Nebo njegov vječni i ljepši dom. Ispratili su ga dostojanstveno kao što to dobroj duši i priliči – na sam blagdan Petrova uz cvijeće, zvuke trube, lijepe riječi, utjehu vjere…. Odmah sam znala da želim napisati par rečenica njemu u spomen. Ali, njegove slike, na žalost, nemam. Nema je ni Damir, ni neki drugi koje sam pitala… Lidija, koja se od srca pobrinula za Zvonkov dirljiv ispraćaj, kaže da je ušao u jednu učeničku priču koja je 2012. osvojila 3. mjesto na literarnom natječaju Knjižnice i čitaonice Glina za glinske đake. Evo kako je Zvonka upoznao i doživio učenik Dejan Vučković u sastavku „Jesenska raskoš parka“:

„Jesen. Raskoš jesenska se širi parkom, a u parku sjedi samo mršavi starac. Čuva red dok se nestašna djeca igraju uokolo. Kad sam se umorio skačući, došao sam i sjeo do mršavog starca koji se zvao Zvonko. Cijelo vrijeme me promatrao i mrmljao nešto samo njemu znano.
Upitao me volim li ja park. „Da,“ rekao sam bez oklijevanja. Rekao mi je da u njegovo vrijeme nije bilo parkova s tako lijepim dječjim igralištem. „Mi smo pravili klackalicu od panja i palete. Panj bi stavili na sredinu, paletu gore i ljuljaj se.“

Stari Zvonko je obožavao park. Bio je tamo od jutra do mraka. Ponavljao mi je kako su ljudi nepristojni, neuredno odbacuju smeće i ne paze na ljepotu i čistoću parka. Shvatio sam da je taj prijekor i meni upućen jer sam i ja to radio ali, i opomenuo me završetkom našeg kratkog razgovora.“
To je bio naš Zvonko – svojim ovozemaljskim trajanjem utkan u Glinu, njezin lijepi park, rijeku, ulice kojima hodaju neki drugi njemu nepoznati ljudi… Ili, kako na oproštaju reče njegova rođakinja Vesna – Zvone je bio božansko zvono njenog djetinjstva. Zbog njega je i ona bila čudna curica na opću sablazan seoskih baba. Toga se i danas sjeća…

Nosio je u sebi slike i zvukove svoga grada iz nekog drugog vremena – djetinjstva i mladosti i pjevušio omiljenu mu pjesmu „Siromah sam druže…“ Takav je i zauvijek otišao…

---

Piše: K.G. Tomić; PS Portal